-Autor: Miljana Nešković

Sjećam se dana kad smo u šali govorili za sebe da smo „zemlja koja ima najviše fudbalskih stručnjaka po glavi stanovnika”. Nedostaje mi to vrijeme. Bilo je normalno. Ljudi su se šalili na svoj račun kad se u žaru navijačke emocije iznerviraju, pa sufliraju profesionalnim sportistima kako da trče i kome da dodaju loptu. Dranje u pravcu TV prijemnika uvijek je bilo praćeno žustrim gestikuliranjem. Niko nije zaista vjerovao da bolje vidi teren od Ivice Kralja koji stoji na golu, ili da može bolje da doda loptu od Peđe Mijatovića, ali igra je takva, ljude ponese atmosfera, bilo pobjednička ili neka druga.

Koliko su se samo stvari promijenile. Danas imamo najveći broj stručnjaka po glavi stanovnika, ali za sve i to bukvalno. Bilo da kucaju komentare na društvenim mrežama, psuju u mobilne telefone ili drže politički zapaljive govore pred bilo kim, svi su ubijeđeni da znaju sve. Onih koji „znaju da ništa ne znaju” je sve manje, dok se broj stručnjaka koji su ubijeđeni da su svi sem njih potpune neznalice umnožava neshvatljivom brzinom. Sokrat bi bio zabezeknut.

„Svi znaju” tačno šta u glavi ima Bil Gejts i koje su njegove namjere. Niko ne pomisli: „Pa taj Bil Gejts je mnogo uspješniji od mene. Vjerovatno je pametniji od mene, ne postoji šansa da ja iz Srbije pročitam tačno njegove namjere”.

„Svi znaju” bolje od Jelene Zorić šta je novinarstvo i kako treba odgovoran novinar da se ponaša. Nikome ne padne na pamet da iz postupka uvažene novinarke, koji mu možda nije jasan, nauči nešto od nje o slobodnom novinarstvu, jer je ona, činjenično, znatno pozvanija da o novinarstvu drži čas od svih koji imaju potrebu da njoj drže predavanje.

„Svi znaju” kako se ponaša virus, bolje od imunologa i virusologa.

„Svi znaju” i kako glasi zavjera zlih ljudi koji su napravili koronu i zašto. Ti zli ljudi koji vladaju svijetom i imaju moć da ga jednim virusom zaustave su, prirodno, naivni, površni i dovoljno neinteligentni da svako ko u Srbiji ima internet konekciju i pristup nekim opskurnim Jutjub kanalima može sasvim lako da zaključi njihove namjere, ciljeve i alate. Niko se ne zapita „Pa dobro, ako sam tako pametan, zašto ja ne vladam svijetom, nego tamo neki drugi ljudi?”.

„Svi znaju” i šta opozicija treba da uradi da bi pobijedila Vučića.

„Svi znaju” zašto niko ne valja.

„Svi znaju” kako neko drugi treba da radi svoj posao.

„Svi znaju” sve, dok sve dublje tonemo u hronično neznanje. To hronično neznanje u društvu prepoznaje se najbolje po nevjerovatnoj buci, koju proizvodi gomila glasova, egomanično samouvjerenih u ispravnost svojih napornih zaključaka koji imaju samo jedan cilj – da budu u pravu i to što glasnije.

Nepodnošljiva lakoća pametovanja je bolest novog doba. Ne znam kad su ljudi postali tako naporni i toliko opčinjeni sopstvenim oskudnim intelektualnim sposobnostima. Ne znam ni kada smo prestali da budemo bića svjesna toga koliko je naša percepcija svijeta ograničena, koliko je priroda i dalje neistražena, i do koje mjere nas učenim i pristojnim ljudima čini svijest o tome koliko ne znamo, prije nego navaljivanje u isticanju onoga što mislimo da znamo, a u stvari nemamo pojma. Uvjerenja na kojima počiva logika, masovno odbacujemo zarad koncepta koji glasi: „Svi su ili naivni ili zli i naivni, sem mene, naročito su naivni oni koji su mnogo školovaniji i drastično uspješniji od mene”. I tako, sve manje opterećena provjerenim činjenicama i elementarnim poštovanjem prema znanju, međuljudska komunikacija postaje još toksičnija, agresivnija i besmislenija.

Poučeni istorijom razvoja društva, male su šanse da se „vrati ono vrijeme” u kom smo se sami sebi smijali kad se raspravljamo sa fudbalerima. Vremena nemaju običaj da se vraćaju. Danas imamo pametnija posla, ljutimo se na nepoznate ljude ako neće da se raspravljaju sa virusolozima, akademicima, vladikama, novinarima, naučnicima, geolozima, ekolozima, pulmolozima, fizičarima i istoričarima. Napredak je čudo. No, nerijetko nosi i nuspojave.

Ako ćemo realno, čovječanstvo nikad nije bilo baš normalno i razumno, ali dosad nije imalo običaj da predugo eksploatiše jedan vid gluposti i bezumlja. Zato vjerujem da će i ovo ludilo proći. Previše je naporna kultura razgovora koji nema za cilj nikakvu razmjenu. Loše deduktivne navike suviše unesrećuju ljude, da bi se baš dugo zadržale. Ako ništa drugo, djeca nas gledaju i jasno im je da se u većini situacija ponašamo kao naložene budaletine. Kad porastu, neće htjeti da se blamiraju pred svojom djecom, bar ne isto kao što smo to radili mi. Koliko shvatam, svaka generacija nastoji da pronađe autentičan način da se bruka pred svojom djecom.

Društvene mreže, taj fantastičan i tragičan izum koji je raspustio demone da divljaju na površini, tako što je svima dao opciju da imaju stručno mišljenje o svemu, a rupe u znanju sasvim legitimno popune gotivnim izmišljotinama, među nama je nekih petnaestak godina. Moglo bi se reći da smo kao zajednica koja komunicira putem mreža u pubertetu.

Iz vremena u kom je svako selo imalo sveštenika, kod kog ideš za pitanja duše; učitelja, koji ti pomaže da razvijaš intelekt i obrazuješ se; i ljekara, koji je zadužen za zdravlje tijela; kao s Marsa upali smo u bubanj u kom se za sva pitanja obraćamo Guglu, gdje možemo da biramo istinu koja nam se najviše dopada. No, nijedna pometnja do sada nije trajala vječno. Puberteti su naporni, ali prođu. Do tada, bilo bi dobro da se ne pecamo baš na svaku udicu.

Pametnog čovjeka ne karakteriše količina tema o kojima ima mišljenje na Tviteru, nego način na koji svoja mišljenja formira.

nova.rs

---