- Autor: Svetlana Slapšak

Đorđe Balašević se morao dobro potruditi da kod mene izbriše mrlju one pjesme u kojoj obećava sistemu da treba da računa na njih. Uradio je to relativno brzo i dobio ne samo moj oproštaj, nego obožavanje, jer me je tada i uvijek docnije izražavao: to su bile pjesme „Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja” i „Panonski mornar”. I to obožavanje su gotovo uvijek pratile suze. Sa mamom, prečanskom Sredozemkom padala sam u ravničarski sevdah, više zbog nje. Poslije sam i sama razvila morsku čežnju, i sa njom ljubav prema panonskoj Sloveniji. Samo po sebi je to znak da nisam Slovenka, jer podjednako volim (sa cmizdrenjem) malo slovenačko more i ravnice oko i preko Drave. A pod stare dane sam se nekako pomirila i sa Alpima, ali to nije ono pravo: ne izaziva suze.

Đorđe Balašević je najumilnije od svih rekao šta misli o starom sistemu, novom sistemu, nacionalizmu, gluposti, pokvarenosti, ratu, vojsci, netoleranciji i svemu ostalom što nam je uništilo zemlju, živote, ljubavi i ukratko, svijet u kojem smo živjeli. Zvao se Jugoslavija i mogao se popraviti umjesto da bude uništen. Sa svojom ironijom, samoironijom i osjećajnošću, koja se može mjeriti sa sličnim osobinama Žorža Brasansa, Đorđe Balašević je postao sveopšti Lala nestale zemlje, i branio je do zadnje suze njenu „nematerijalnu kulturu” – šarenolikost, smijeh, cinični pogled, istinsku žalost. Kada su ga počeli gadno proganjati u rodnom kraju, našao je pribježište u Sloveniji, tačnije u Mariboru – tamo, na obroncima Panonskog mora. Njegovi koncerti po Sloveniji privlačili su hiljade Hrvata, jer se kod njih isto neko vrijeme nije smio pojavljivati. Zato ga je Istra prihvatala – pogledajte snimak legendarnog koncerta u Puli. Kad je prvi put za vrijeme rata imao koncert u Ljubljani, pozdravio je publiku sa „Zdravo, domovino!” i doživio ovacije sa masovnim plakanjem nekoliko hiljada ljudi. Imao je doduše neku pjesmicu sa Janezima, ali janezi se nisu uvrijedili – još manje nejanezi.

Đorđe Balašević je uspio da mješavinom svojih oštrih urbanih pjesama i svojim lokalnim lirizmom načini nešto što je označavalo sve, ticalo se svih: nije li pjevao u Sarajevu pred rat protiv rata? Njegovo povremeno i namjerno odabrano bačko „š” (Kako se nekad dobro jelo) bilo je samo po sebi znak prepoznavanja na koji su svi reagovali.

I još nešto o suzama: naravno da nam za vrijeme rata nije bilo mnogo do smijeha: smijali smo se filmovima strave i užasa i hladnjačama sa brdima leševa, zato da bismo sačuvali razum za prave grozote. Plakanje, naročito u društvu, bilo je povezano sa slikama, asocijacijama, muzikom i blagotvorno je djelovalo na sve učesnike. Kod kuće smo puštali Balaševića da nas podstakne na rad, pisanje, kuvanje, uz kafu, ujutro, u podne i uveče, da se čuje na ulici, da privuče slične na čašicu na prozoru... Sad, za vrijeme epidemije, opet je dobio svoje mjesto u kućnom redu, kao efikasno sredstvo protiv besmisla. Za vrijeme masovnih protesta u Ljubljani prošle godine bilo je nekoliko didžejeva sa ozvučenjem na biciklu, koji su bodrili masu, i u programu je bila i pokoja Balaševićeva. Transgeneracijska navika, ustaljeno mjesto dobre i pametne pjesme, samostalni izbor domovine koja nas ne gnječi i ne ubija. U jednom takvom trenutku sam se našla između postarije gospođe na štapovima i dvije zagrljene mladunice sa biciklima: sve tri su plakale uz Balaševićevu pjesmu, što mi je dalo slobodu da se i sama nekažnjeno rasplačem, a onda smo se sve četiri zavjerenički osmijehnule. Jer osmijeh je postao ishodište suza, samo sa Balaševićem.

Sad, kada ga više nema, dozvoljeno je samo jedno plakanje, za njim, a sve što je ostalo, mora biti osmijeh, pamet i sve što više nikada ne damo.

Peščanik.net

---