- Piše: Milutin Mićović

Vidje li ti Jasenovac – bar na filmu? Je li to za tebe film, ili stvarnost? Da je ono stvarnost, ti ono ne bi mogao gledati, jer bi ostao bez uma, i gledao praznim očima. Ono je film, da bi mogao da gledaš, ono što stvarno ne bi mogao gledati. A možda nijesi ni vidio, ono što si gledao? Ono normalan čovjek ne može ni dogledati, jer će mu suze zamagliti oči, i tuga ostaviti bez uma. Monstrumi imaju najtvrđe oči i precizne planove za one stvari. Odgledaće do kraja, suzu neće pustiti. Pomišljaju još kako i oni nijesu na onom mjestu, da ubijaju i siluju, da gaze djetinja lica u nadahnuću, da vladaju svijetom, da zabludjelima jednom kažu gdje su i ko su?

Pitaš li se ti još, je li ono stvarno, ili je ono samo film?Jesu li ono Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, samo na filmu, ili je baš onako bilo, pa se zaboravilo? Zaboravilo se kažeš, naravno, jer kad bi ono držali u pameti, rasturilo bi nam ono pamet ko ništa, i čovjek i narod bi izludio od sebe samoga. Tako stvarnost propada negdje u neznan, jer je nepodnošljiva, a film zna koliko čovjek može da podnese, pa ga drži tu između stvarnog i nestvarnog. Tu je čovjeku mjesto, ni tamo ni ovamo, kako bi neki rekli, jer ne može da podnese, i mora da se pokorava nekom šefu da ne bi plutao u iluziji.

Da su Evropa i Amerika ovaj film prije vidjele, ne bi nas bombardovali, neko kaže. A neko kaže, da su oni filmove iz Jasenovca gledali prije, i da su nas bombardovali, i ubili s glave, da se niko u našem narodu ne bi mogao naći da ima zdravu glavu, da napravi ni ovaj film. Pa da stvarno ne bude onog čega je bilo. A da ima ovoga čega nema. Da se raširi po svijetu jedan megalomanski Holivud, da čovjek tvrdo posumnja da ičega stvarno ima. I sam sebe na kraju da gleda kao neki aparat navučen na filmove, koga neko savršeno pokreće daljinskim upravljačem.

Kad čovjek pogleda ovaj film, koji nije kazao ni hiljaditu o djetinjim suzama, o odsustvu čovjeka iz čovjeka, o savršenosti zla, o nespretnosti, trapavosti i ljepoti ljudskog dobra, reći će – ipak je rečeno dovoljno, da sve ovo imamo na umu, ako uma imamo. Je li tako, dijete Daro? Zaplakala si nas, ali i ohrabrila vidovitim srcem. Stradanje se ne može ispričati ovdje, ono se ovdje tek malo vidi, a gore se vidi ucijelo. Neko kaže da se dobro ovdje skriva, a gore se otkriva. Da se zlo ovdje raspojasa, misleći da dobra i nema, i da ga treba dokrajčiti, i ako ga negdje ima, da nesretni čovjek ne bi bio u zabludi ovdje na zemlji, na kojoj skoro ništa ne vidi onako kako jeste. Ovdje je zlu pravo mjesto, i raskošni uslovi, pozornica i govornica kakvu samo želi. Za doglavnike i časnike zla, ovdje je raj. Da nije za takav idejni obrt raj bio Jasenovac ne bi se valjda časne sestre u njemu bavile vaspitanjem djece. Ne bi blaženi Alojzije bio duhovni pokrovitelj čišćenja trapavih i šizmatičnih srpskih seljaka, konzervativnih mojsijevaca i naivnih Roma. Nije valjda niko lud da neko koga još zovu čovjek može s takvom koncentracijom i mirne duše da kolje i ubija ljudska stvorenja, ako ne radi za neku veliku ideju?

Jer nesporazume i gromadne zablude u ovom zbunjenom svijetu i čovječanstvu treba raščistiti – ne riječima, nego – metkom. Dosta je bilo riječi, malo je još bilo metaka. Riječi promašuju, a metak pogađa pravo u srce. Riječi komplikuju, metak pojednostavljuje. Riječi su sanjalice, metak je realista. Riječi nemaju rješenje za čovjeka, metak ima kratko i jasno. Riječi uvlače čovjeka u pitanja na koja nema odgovora, a metak pojednostavljuje sve priče, istoriju i civilizaciju. Šta bi bila civilizacija i čovječanstvo da metak nije skraćivao priče, i presuđivao bez rasprave.

(Autor je književnik)

---