- Autor: Kenan Malik

London je pun „popsova“ – javnih prostora u privatnom vlasništvu; na potezu od Gradske kuće do Olimpijskog parka ima ih više desetina. To su mjesta koja su naizgled javna, ali su u posjedu privatnih korporacija i imaju svoja pravila – u mnogima je, na primjer, beskućnicima ili demonstrantima zabranjeno zadržavanje – i svoje načine da ta pravila sprovedu. Vlasnici nisu u obavezi da objave pravila po kojima kontrolišu svoj prostor.

Nisu samo fizički prostori „popsovi“, takvi su i prostori društvenih medija. Fejsbuk, Tviter ili Instagram ponašaju se kao javni prostori, neophodni i za održavanje privatnih odnosa i za učešće u demokratskoj debati, ali su svi u vlasništvu privatnih kompanija koje diktiraju svoja pravila, često bez transparentnosti i doslednosti.

Protjerivanje Donalda Trampa sa društvenih medija i brisanje Parlera sa interneta vratili su u fokus pitanje kako regulisati onlajn prostor. Nije to nova rasprava – vrtimo se u krug već skoro 25 godina, još od vremena prije nego što su nam se Fejs i Tviter pojavili na „ajfonu“.

Problem nije samo anomalija društvenih medija kao istovremeno javnih i privatnih prostora. Na tom polju smo suočeni i sa konkurentskim prednostima. Većina ljudi se vjerovatno slaže u pogledu zadataka društvenih medija: oni treba da omoguće otvoreni forum za javnu diskusiju; da svedu govor mržnje i prijetnje na najmanju mjeru; da onemoguće korporacije da nam narušavaju privatnost i kontrolišu kojim idejama možemo da pristupimo; da ograniče moć države da cenzuriše političko izražavanje.

Nevolja je u tome što jedno dobro često dolazi po cijenu drugog. Širenje slobode izražavanja može napraviti više prostora za govor mržnje. Stroža regulacija povećava mogućnosti korporacija i političara da se obračunaju sa svojim protivnicima.

Dok se većina ljudi uglavnom slaže oko toga šta su dobre stvari, duboko se razlikuju u pogledu prioriteta po kojima bi ih rangirali. Ja zauzimam liberalniji stav, jer vidim kako bi cenzura ideja ili oduzimanje platforme ljudima koje prezirem moglo otvoriti put ka širim restrikcijama. Kako je tvitovao ruski disident Aleksej Navaljni, dok se oporavljao u Njemačkoj poslije pokušaja atentata, zabranu Trampa na Tviteru „iskoristiće neprijatelji slobode govora“ širom svijeta. „Svaki put kad budu htjeli nekog da ućutkaju, reći će ‘to je normalna stvar, evo i Tramp je blokiran na Tviteru’“. Od Ugande do Hong Konga, autoritarni režimi cenzurišu društvene medije kako bi ućutkali protivnike.

Drugi ne misle tako i skloniji su strožem regulisanju javnog prostora, bez obzira na šire posledice po slobodu govora, jer im je važnije suzbijanje štete.

Budući da imamo posla sa konkurentskim dobrima, svaki predlog rješenja nužno ima i dobre i loše strane. Nevolja je u tome što većina učesnika u ovim debatama (i ja sam) teži da naglasi dobre strane svog pristupa i loše tuđih. To ometa pošten razgovor i kvalitetne predloge.

Širi se svijest da moć tehno-kompanija podriva demokratiju, da se one ponašaju kao cenzori i urednici, a da pritom nisu podvrgnute baš nikakvoj demokratskoj odgovornosti. Otuda sve glasniji zahtjevi za razbijanje tehno-monopola i ozbiljnije nadgledanje njihovih aktivnosti. Možda će razbijanje najvećih biti neophodno, ali bi to takođe moglo da fragmentira javnu onlajn sferu, bez značajnijih prepreka mržnji ili prijetnjama. I dok demokratska odgovornost jeste od suštinske važnosti, prebacivanje uloge uređivanja onlajn prostora sa korporacija na države neće nužno poboljšati stanje stvari.

Poljska je prošle nedjelje najavila zakon po kom će biti moguće novčano kazniti vlasnike društvenih medija ako uklone legalan sadržaj. „Ne možemo pristati na cenzuru“, napisao je premijer Mateuš Moravjecki. Inače, u Poljskoj je prošle nedjelje počelo suđenje gej aktivistima zbog „vrijeđanja vjerskih osjećanja“ jer su Djevicu Mariju prikazali sa oreolom u duginim bojama. Kompanije društvenih medija ne treba da zabranjuju zakonit sadržaj, ali za borbu protiv cenzure nije dovoljno nadgledanje tehno giganata.

Velikim tehno-korporacijama ne treba da pripisujemo magične moći. Otkud nam ideja da Tviter treba da zauzdava Trampa? Fenomen Tramp stvorili su politika i institucije Sjedinjenih Država, od podstrekača u Republikanskoj stranci i korporativnih donatora, do neuspjeha demokrata i ljevice da se obrate osjećaju napuštenosti i razvlašćenosti kod mnogih ljudi. Tramp je takođe i proizvod rastakanja javne sfere i opšteg sloma civilizovanosti. Suviše često tražimo tehnološka i pravna rješenja za društvene i kulturalne probleme – a onda se iznenađujemo kad to ne radi. Odgovori na ono što vidimo kao probleme tehnologije možda uopšte neće biti tehnološki.

Peščanik.net

---