- Piše: Zoran Piperović

Nedjelja, 16.1.
15.00
Pišem, tik uz Vesninu sliku. Fotografija je nastala na brodu koji je plovio berlinskim jezerima 1980. Na slici, iz profila, kratka crna kosa, pogled samo ona zna gdje, a ja sam i tada, dok sam je fotografisao, mogao da naslutim. Tužna. U licu na slici izbija odlučnost, čvrstina, o koju se tuga razbija.
Deset dana prije nastanka fotografije, u zemunskoj bolnici umrla nam je ženska beba. Stara sedam dana.
Utorak, 18.1.
23.00
Šta treba za pomirenje jednog naroda. Istog. Koji se, sad očitost izlazi na sunce, pretvorio u dva. Koji su isti. A nijesu, jedni kažu. Paradoks je, što i kad nijesu, jesu. I to nepriznavanje istosti, rađa otpor koji ima specifičnu sociološku komponentu. Osobenu. Rađa mržnju. Prema istome. Ako neko ima živaca da čita ovo dalje, onda ima smisla da nastavim.
Moja starija sestra rođena Rišnjanka, crnogorska je Crnogorka. I više od toga. I više od suprotnosti sa mojim nacionalnim svjetonazorom. I taman. Kao da nas nije rodila ista Drekalovićka iz Doljana.
A ipak. Fakat je da mi je sestra. Da smo iste krvi. Koja tvori dva naroda. I tako sa ujacima, tetkama, kumovima tek. O komšijama da ne pričam. Podijeljeno bratstvo je daleko. A tek pleme. Ono više ne postoji. Ili je pocijepano. Mržnjom.
I kako dalje. Ne postoji način, osim jedan. Da se osmijehnemo na razlike. Kojih, rekoh, nema, ali, uzmimo svi da nijesmo isti. I veselo se nasmijmo tome. Jer, i drugi narodi isto su naši, ali nijesu toliko blizu. Što ne sprečava da ih sve podjednako zagrlimo. Ali, kod zagrljaja ovog prvog, nasmijmo se razlici koja ne smeta. Ne nervira. Ne izaziva bijes. Potire mržnju.
Gledajmo prošlost različitim očima. Naša je i kod prvog i onog pogleda. I onda je nećemo preispitivati i suprotstavljati je.
Okačimo slike naših brkatih, koščatih predaka, mučenika. Koji su stvorili ovu zemlju. Nasmijmo im se, poštujmo duboko. I ne zapitajmo se što su onomad bili. Što god da su bili, proizišli smo iz njih.
Srijeda, 20.1.
19.30
Prije zakletve, novi predsjednik SAD Džozef Bajden sa zvanicama, otišao je u crkvu.
Stavimo ruku na srce. Što bi se učinjelo ovdje po portalima, sa kolumnama, saopštenjima, komitama, da je nova Vlada Crne Gore, bez Abazovića, ili sa njim otišla u Hram Hristovog vaskrsenja, prije polaganja njihove zakletve. Ja mislim da bi imali već pripremljen doček komita ispred Skupštine, spremnih da se obračunaju sa četnicima koji se vraćaju iz crkve.
20.00
Zanima me personalni sastav sedmog bataljona, kojei pomenu Tamara Nikčević. Ukoliko ih je izvor saopštio.
Četvrtak, 21.1.
15.00
Ne volim četvrtak. I nemam neki naročiti razlog. Zapravo, uopšte ga nemam. Možda mi se sama riječ ne sviđa. Mnogo tvrdih suglasnika. Pa, me to nervira. Opet, možda.
Ovaj, danas, simpatičan. Mogu da ga istrpim. Okupan je južnim vjetrom. Širom otvorena balkonska vrata, strujanje vazduha natopljenog morem ulazi u sobu, prijatnost, pride dodaje instrumentalna muzika iz Čaplinovog filma. Uz mljevenu plazmu umočenu u mlijeko, tišinu i ne baš veličanstvene talase koje ka pijesku male plaže gura sunce, povremeno ometano od visokih, providnih oblaka, može ovo predvečerje učiniti umirujućim.
16.00
Uvijek se treba čuvati, ako postoji indicija da se može ostvariti bliski kontakt sa nečim-nekim, neprijatnim.
Nadolazeća kiša traži kišobran, prijeteći vjetar ište dobar zaklon, nemirno more podrazumijeva miran mandrać, prokleti virus nevoljnu masku.
Ako sretneš nacionalistu, trči i iskorijeni glupost. Ako do susreta dođe, bez prethodnog, računaj da si već zaglupljen.
16:30
Da li priznati da te je neko, nekada prevario?
Ili ćutati. I trpjeti u sebi.
Još niko nije dao razumljiv i tačan odgovor.
Jedno je tačno. Priznanje će okolina shvatiti kao tvoju glupost. Što će prouzrokovati misao, koja otprilike glasi: Baš sam glup. A nijesam. Pokvarenost nečija, obično trijumfuje u sudaru sa lakomislenošću i dobrotom. Zato, gluposti tu nema mjesta.
19.00
Ne znam kako izgleda ministarka Bratić. I nijesam nešto zainteresovan da saznam. Ali, pamet koja je onim skarednim ilustracijama napada i oni koji to opravdavaju, siguran su znak da je Crna Gora ušla u zonu neprimjerenog ludila, koje ne može biti izgovor za bilo čije verbalno nepočinstvo.
Ovaj skaredni primitivizam i njegovo opravdanje po portalima, signal su da ti ljudi ovu državu, ne da ne mogu spasiti, ako ima razloga za spasavanje (a evo i NATO ćuti), već su sebe kandidovali za one koji su miljama daleko od normalne, civilizovane, crnogorske potrebe koja bi mogla da koristi. Ne bi. Pod uslovom da se na pokazanu mržnju, obrušiš kao mrzitelj, takođe, zaslužuješ da te neko normalni veže, ruku pod ruku sa onom drugom mržnjom i da nas kao drugarice, skupa napustite.
22.00
Često se pitam da li je moje ophođenje prema ljudima isto. Da li sam prema konobaru, prodavačici, policajcu onakav, kakav sam u odnosu na sudiju, tužioca. U odnosu na rođeno dijete.
Da li taj odnos zavisi od doba dana, godine, “stanja” glave, mirnoće želuca.
Ili ipak to zavisi od mišljenja koje imam o pojedinim ljudima. Nezavisno od svega gore navedenog – nabrojanog.
Možda, ipak ovo poslednje. Jer, ako sam tužan, biram pred kim to mogu bez zazora da budem.
Isto tako, ushićenost traži one koji će je iskreno prihvatiti. Pridružiti joj se.
I da završim. Ushićenost se može podijeliti. I sve one (ushićenosti) tada liče jedna na drugu. Tuga je uvijek sama. U njoj ti se niko ne može pridružiti. Zašto? Zato što je autentična, lična, nema joj ekvivalenta i kada joj se neko pridruži.
Petak, 22.1.
20.00
Dostojevskog zanimaju bezdani i dubine. Tmine. Ne traži svjetlost na površini. Silazi duboko, jer svijetli samo u ponorima, natopljenim mrakom.
Subota, 23.1.
12:58
Susjedi se vakcinišu. U Srbiji, ovo pišem i molim da mi se ne zamjeri, od sjutra, 12. 000 građana dnevno će primati vakcinu.
Mi još ne znamo. Da li smo u februaru te sreće. Ili u prvom kvartalu. Još kada bi mi neko objasnio znači li to: može u februaru, vjerovatno u martu, a sigurno u aprilu.
I niko ništa. Ko je kriv? Nije više važno.
Bivša vlast se ne oglašava. Makar da kaže jesu li negdje zagriješili.
Ovi sadašnji poginuše oko ambasadora, skupštinskih rasprava sa ustavnim sudom. A ljudi umiru.
Neshvatljiva lakoća podnošenja smrti.
Lakoća kojom se ne urgira, kumi, moli, onaj koji može da pomogne.
Ako nikoga ne poznaju, znaju Vučića. Makar su s njim dobro. Mogu time da preduprijede patnju građana, porodica. Srbijanskim tempom, Crna Gora bi bila vakcinisana za 20 dana. Cijela.
A tek kad bi novinari, portali, ovi i oni, dva dana počinuli od komita, vladika, od repertoara mržnje koja još nije viđena (jedini možemo da otvorimo fakultet za mržnju), i usmjere snagu, tjerajući nadležne da nađu vakcinu, možda bi nam, za trenutak, bilo spasa. Od korone. Protiv mržnje crnogorske, vakcine nema, niti ima toga ko je može izmisliti. Ko je sve nas izmislio, teško je odgonetnuti. Ova zagonetka ne odnosi se na manjinske narode.
15.00
Umrla je Zorka. Vesnina majka. Tiho. Kao što je i hodala zemljom. Oličenje blagosti. Umrla je, ranivši iznova, već ranjena srca Đorđija i Luke. Namjerni su da organizuju prevoz iz Beograda i sahrane je ovdje, u Ulcinju, gradu rođenja. Tu joj leže pokojni suprug i Vesna. Greota je da gore samuje.
Pokoj joj duši. Samo je ona takva, onakvu Vesnu mogla da rodi.
22.00
U susret kongresu, Ivan Vuković reče da će DPS braniti tradiciju sekularizma.
Zna li što je rekao? Mijenja li program ? Ili je čitao Džona Loka? Da vidimo.

---