- Autor: Jelka Jovanović

Vašu hroničarku dugo opsjeda činjenica da je Aleksandar Vučić tek prvi među jednakima koji personifikuje ponašanje „ja sam vaš bog” i proizvodi niz kopija svuda oko sebe i nas – u politici, bolnici, pozorištu, redakciji, na pijaci, ulici, zgradi. I porodici.

U skladu sa porukom s vrha, uvijek se na malo nižem vrhu nađe bahati malovučić koji će vas zalijepiti čuvenim „pa šta”, a prethodno poučno reći „tako hoću”. Ili, ako je malo bolje volje, „zamolio bih…”. Molbom bez mogućnosti neizvršenja jer sistem „ne misli”, nema alternativu. Bez obzira na to što nikom nije dato pravo da krši pravila – Vučiću Ustavom i zakonom zadata, a i vučićima koji – gle čuda! – jasno uočavaju šta „onaj” gore radi, ali ne izlaze iz udobnog šinjela kojim ih je zaogrnuo. Bila je to prva ideja, ali onda su nas zgromile dvije dramatične stvari koje pokazuju pogubnost principa „ja bog…”.

Sumnja se osnovano da je M. A., identitet poznat i javnosti i nadležnima, decenijama pod plaštom pedagogije i umjetnosti seksualno i na druge načine zlostavljao polaznike/ce prvo javne, pa svoje škole za glumu. Jedna se divljenja vrijedna djevojka odvažila da stane na put toj vrsti „pedagogije”, a onda još četiri, pa još dvije… I dočekala ih je dvostruka salva – na jednoj strani zahvalnost zbog hrabrosti da svoje ne baš duge, ali tegobne živote stave na uvid i „provjeru” javnosti. Sa svim traumama koje zlostavljano biće nosi, opterećeno stidom nevoljnog saučesništva, nevoljne ćutnje i nadasve ne(do)voljne pozornosti onih koji bi trebalo da uoče i shvate šta im se događa. Sreća je hitra reakcija policije – koja, na nesreću, može da ukaže i na dugu „latentnu” sumnju! – i što se našlo dovoljno ljudi da ih razumije i podrži. Pitanje je da li će zaista biti i zaštićene ili će njihove dokaze/iskaze osporiti već preglasno čaršijsko pitanje „što ste ćutale”, koje i na nekom formalnom sudu može biti osnaženo onima koji istinu i pravdu ne žele. Da bi zaglušili sopstvenu savjest.

I neće se pitati i odgovoriti zašto većina i bez žiga manje ili više glasno ćuti? I šta smo to učinili da ih mlade naučimo dostojanstvu ličnosti, pravu i obavezi da misle i govore, razlikuju dobro i zlo, istinu i laž? Napad i odbranu, čojstvo i junaštvo, dva dobra lica svakog čovjeka koji to ime zavređuje. Jesmo li kao ljudi i kao zajednica položili ispit ili ćemo se „uspješno” kriti ispod nečijeg skuta? I presuditi im bez suda i porote, priklanjajući se pravilu da se zna ko je jači? Posebno ako s vrha stane blago „stop”.

Kao što se to događa – druga nesreća kojoj svjedočimo – akademiku Vladimiru Kostiću, koji je vinovnik jedinog neoprostivog grijeha „moderne” Srbije: misli svojom glavom. Jasno i glasno. I kriv je, ni manje ni više, što „Kosovo nije naše”; nisu krivi oni koji su ga gubili zločinima i ratom nego on koji to vidi. Nevoljan da se vadi na lažni patriotizam, kao utočište hulja (Džonson), švercera svih boja, robe i ideja koje i dalje haraju „srce Srbije” i čuvaju „carstvo nebesko”.

Biće ovih koji tri dijela ove storije neće povezati jer je većini atak na mozak oprostiv, za razliku od napada na tijelo i dušu. Ili im je priča o otetom Kosovu dovoljna zamjena za sve što im se otima, posebno obaveza da misle? Ili će im kazna jednom silniku biti dovoljna naknada da nastave svoj „život pravednika”. Nesvjesni, često hotimice, da je prihvatanje jedne sile ulaz za sve druge silnike.

koreni.rs

---