- Piše: Ratimir Vujačić

Prođoše tri decenije, a Stranka socijalista je za mnoge još zagonetka. Dobri i zgodni momci, primjerni građani, i još ljepše i narednije đevojke, ili su onako nasmijani, uglađeni i glagoljivi, opako štetni po društvenu zajednicu. Znaju li oni samo da jedu, troše i gomilaju imovinu, ne poznajući pri tome nikakvo ograničenje, ili su u pitanju dobronamjerni i brižni graditelji zajedničkog nam doma? Treba li ih spriječiti, jer nas sasvim iskapiše svojim hrđavim navikama, ili da im se priključimo i skupa uživamo? Biće ipak da je ovo posljednje nemoguće, uloge su podijeljene: oni troše za sve nas, a mi radimo za sve njih. Ali im je odavno i to postalo malo. Bližimo li se granici gdje prijeti opasnost da i sami budemo pojedeni?!

U POČETKU BIJAŠE JAGNjETINA

Narodu je na dosadu da razmišlja, nije to njegov posao, ali kad vidi da mora, kad dođe najpotonja – nema mu druge. Akademici, ostala poštena inteligencija i državni namještenici, ne denjaju da lome glavu, za onoliku platu. Tako imamo neveselu povijest da jednom u nekoliko decenija, sam narod, kad mu prekipi, i kad vidi da niko drugi o njemu ne vodi računa, uzme stvar u svoje ruke.

Tako je, na razmeđi epoha, nakon decenija titoizma, armiji još držećih i jedrih titoista poručio: „ Dolje jagnjofuci!“. Okorjeli vlastodršci odmah su se dosjetili i pređoše na kačamak. Da zametnu trag. Ubrzo je tučanik sa domaćom kukuruzom, krtolom, mladim sirom i kajmakom postao omiljeno jelo vlastoljubaca i trabanata, akademika, državnih trudbenika i namještenika. Putokaz svima koji hrle u svijetlu budućnost. Kamen temeljac patriotizma i obnove državnosti. Revolucije je mogla da poteče, u pravcu potrošačkog fundamentalizma.

DPS ISTINA: SVE JE ZA JELO

Može li se onda govoriti o istini, onoj za koju znamo, kad je riječ o DPS-u? Imaju li oni neku vezu sa istinom, onom koju smo učili još od prije tuđemilske bitke pa do naših dana: od Aristotela, Dekarta, Isaka Njutna, Imanuela Kanta... do Obrada – Miša Stanišića. Ne, o tome nema zbora. Snaga DPS-a stoji na drugom polju: nemisaonom i biološkom načelu. Ne treba tragati za njima tamo gdje je pismenost, etika, logika, ozbiljan rad... tamo ih je nemoguće naći. Oni su tamo gdje se jede i troši, to je jedina istina koju znaju i priznaju.

Opozicija je godinama tupila zube dokazujući podvale, providne laži i budalaštine DPS-ovaca. Promašili temu, jer su DPS laži nebitne. Bitna je njihova istina, a ona se nalazi na drugoj strani, s one bande mukotrpnog rada i mišljenja, logike i matematike.

DRŽAVA KAO MAGIJA

Tako smo došli i do čvrste i nezaobilazne ljubavi i povezanosti između DPS-a i države. Njima država služi da je pojedu. Otuda kolektivna ekstaza državotvoraca i patriota prema državi. Što god požele, država je podatna i izlazi im u susret. Ne može da im se odgovori. Poput majke prema djetetu koje doji. Država je uspjela da ih vrati u bezbrižno doba ranog djetinjstva. Šta će biti, međutim, kad se prenu iz sna i ostanu bez magične igračke koja im tako mnogo znači?

I kad dožive susret sa narodom koji sve vrijeme nije imao pravo da ima pravo. Narod koji zna da postoji i ono što ljudi ne jedu. I da „velja kruška u grlo zapadne“.

---