-Autor: Adriana Zaharijević

Moja ćerka čita vijest o hapšenju čuvenog pedagoga koju prati ispovijest mlade glumice, i poluglasno pita: mama, kako je mogla da živi pošto ju je silovao njen učitelj? Isto se pitaju i mnogi dušebrižnici na javnim forumima, ali s drugačijim motivom. Oni bi da ospore njene riječi, da dovedu u pitanje njen kredibilitet, da skrenu pažnju da u tim iskazima ima nečeg baš sumnjivog, da u njima njuše nekakvu zloupotrebu, razotkrivajući njene neiskrene namjere. Kad se moćan muškarac proglasi za silovatelja, udruži se čitava bulumenta znalačkih dušebrižnika da prepozna klevetu, da prokaže laž, da ocrni žrtvu. Uvijek. To je pravilo.

Moja ćerka, neku godinu mlađa od djevojčice koja je sa 17 godina bila silovana, to pita jer iz neposrednog iskustva zna šta je škola, šta je nastavnik, pa i u ovom razorenom školskom sistemu, išibanom koronom, zna da se nastavniku vjeruje. Odrasli su to izgleda zaboravili. Mi s moralnim obzirima se vajkamo: imala je 17 godina, pa i nije baš bila dijete, što je to dopustila, što ga nije prijavila? Mali ljudi sebi ta pitanja uglavnom ne postavljaju. Nastavnici su za njih uglavnom autoriteti. To znači da se njima vjeruje, da se od njih pomalo zazire, njihovi zahtjevi nisu nešto što se nekoliko puta prelomi preko koljena prije nego što se posluša – čak i kada su ti zahtjevi zastrašujući, takvi da se od njih zanijemi. Taj odnos ponešto nalikuje onom s roditeljima. Mi u načelu ne pretpostavljamo da su roditelji seksualni zlostavljači, ali i to se dešava i ima svoje ime. Školska sredina je, naravno, drugačija, posebno kada je riječ o privatnim školama u kojima važe posebna, „privatna“ (Mikina) pravila. Kada si dijete, možeš svakako da se buniš protiv autoriteta, da pobjegneš sa časa, da napišeš skaredni grafit, da zalijepiš OHO lijepak na stolicu na koju će nastavnik sjesti. Najčešće, međutim, progutaš knedlu i poslušaš. Posebno kada si u elitnoj, najboljoj školi u koju te upišu tvoji roditelji, takođe puni povjerenja, posebno kada su privatna pravila takva da se sa roditeljima poslije prvog puta više ne komunicira. I to tako traje šest godina. Škola je druga porodica, tvoja prva zajednica, a nju vodi neko ko će te u jednom trenutku silovati. Šest godina je to bio tvoj nastavnik Mika i onda te je silovao. Zaista, poslije takvog nečeg se teško može živjeti.

Mnogo ih je među dušebrižnicima koji se čude jer bi oni to odmah prijavili, ma oni bi se bunili i fizički obračunavali. Mnogi se zgražavaju nad roditeljima i krivicu prebacuju na njih, jer kakvi to roditelji žive u našem gradu i kakve to djevojčice odgajaju. Ako nije bila u stanju da se zaštiti sama i da traži zaštitu od onih koji su joj je morali pružiti, onda je to djevojčica možda i zaslužila. Budući da su žene uvijek suspektne, može biti i da je koketirala – sedamnaestogodišnjakinje nisu baš više ni djeca, jel’ te – može biti da je izazivala nastavnika odjećom ili nekim svojim postupcima. Dlanom o dlan, i presuda je donesena: „sama je kriva“. Pa čak i da nije, čak i da je eto stvarno bila silovana, što je toliko čekala?

Čekala je jer je silovanje neizgovorivo. Jer u najvećem broju slučajeva ne budi gordost i junačenje, posebno ne kod djevojčica koje u patrijarhalnim kulturama ne učimo da budu junakinje. Budi strah, gnušanje, samookrivljavanje i neobjašnjiv, neizreciv stid. Stid od sebe, od svijeta koji joj je ogledalo, a često posebno od svojih roditelja – jer ih je „iznevjerila“, jer je na sramotu a ne na čast. To je dio odrastanja djevojčica u patrijarhalnoj kulturi. Najzad, pošto u takvoj kulturi nikada nije kriv silovatelj nego žrtva, čekala je jer dugo nije vjerovala da će joj neko povjerovati. Ženama se u patrijarhatu ne vjeruje. Dušebrižnički komentari to izravno pokazuju.

Međutim, ima u ovoj priči nečeg dobrog, a duboko vjerujem da je upravo to razgrmjelo naše vajne branioce i braniteljke patrijarhata. Patrijarhat trpi po koju slobodnu ženu, ali strepi od grupe žena koje se zajedno oslobode. Ova djevojčica je čekala – i dočekala – da joj se obrati neka druga djevojčica, a njima se pridružilo njih još nekoliko. Sada kada ona ima glas progovorila je u ime svih njih. I kako ona može da živi? Može, hrabro i dignutog čela, kao žena na čast drugim ženama.

Peščanik.net

---