- Piše: Maja Jovanović Raković

Od 2006. godine i obnavljanja nezavisnosti Crne Gore, u mejnstrim političkim i naučno-kulturnim krugovima afirmacija crnogorske nacije se traži u istorijskom pravu iz prošlosti, i u vezi s tim pretjeranom naglašavanju kulturnog nasleđa. Umjesto da se afirmiše princip dovršavanja društvenih procesa u stvaranju crnogorske nacije.

Zbog takvog odnosa gdje se forsira težnja da se ukupna kulturna baština tretira kao nacionalna kultura, dolazi do produbljivanja podjela u društvu i suprotnog procesa dezintegracije crnogorske nacije. Dakle, reklo bi se neznaveno i zlonamjerno. Zbog čega? Zbog toga što ovakvim insistiranjem na istorijskom pravu i stavljanjem kulturne baštine u nacionalni tor dolazi do tvrdnji o kulturnom kontinuitetu od IX vijeka, o državnom kontinuitetu takođe od IX vijeka. Pošto je postavljen taj kontinuitet u javnom prostoru koji kontrolišu zvanični krugovi, a bez istorijske podloge, onda i slijedi konačan proizvod zbog kojeg se sve to radi – držati u neznanju i konstantnim podjelama najšire društvene slojeve, a zarad svojih političkih i lukrativnih razloga. Forsiranjem tvrdnje – pošto smo posebna nacija mi moramo imati poseban jezik, mi moramo biti autohtona etnička cjelina. Uostalom, ovo je više puta javno obznanjivao i sam predsjednik Đukanović kao zvaničnu ideologiju svoje politike. I sad tu dolazimo do jednog nonsensa. Ovakvo insistiranje na istorijskom pravu i samim tim podjelama nije autentično Đukanovićeva ideologija, s time se istoriografija susretala i ranije.

Ako bih htio da budem maliciozan, rekao bih da predsjednik Đukanović nije ideološki naslednik Antifašističkog pokreta, nego Anta Starčevića i njegovih pravaša. Suština ideologije Starčevićeve stranke bila je u Hrvatskoj afirmacija nacionalnog istorijskog prava na prošlost i kulturu jednoj ideološkoj društvenoj grupi, uz oduzimanja tog prava drugim društvenim grupama. Vrlo bliska ideološka postavka svim teorijama „Krvi i tla“.

Poslednjih dvadeset godina Đukanovićeva vladajuća ideologija se iscrpljivala u nadgornjavanju s drugim narodima i u optuživanju drugih naroda za sve nepravde nanijete jednom dijelu nacije koji sebe više smatra Crnogorcima. Polazeći od istorijskog prava, predsjednik Đukanović, kao personifikacija te „pravaške“ ideologije, to pravo suprotstavlja drugim građanima koji su sa Crnogorcima u građanskoj državi jedna etnička cjelina! Da zaokružim. Pojmovima i ponašanjem karakterističnim za feudalno doba daje se savremeni sadržaj i tumačenje. Vrlo opasno u službi održavanja konstantnih društvenih tenzija.

Kada se govori o istorijskom pravu i kulturnom nasleđu, ne mogu se imati u vidu samo današnje državne i nacionalne tvorevine i njihove granice, nego i ranije istorijske tvorevine i stvaralaštvo u njima. Savremena crnogorska nacija ne smije promijeniti činjenicu da je srpska narodna poezija živjela i razvijala se na ovom prostoru, da je nerazdvojni dio duhovnog života Crnogoraca. Zašto bismo bili toliko velikodušni pa se odricali onoga što smo u prošlosti zajednički sa drugima stvarali, zašto bismo na taj način siromašili svoju prošlost? Onaj ko pregrađuje te široke puteve naše prošlosti i želi da ih zamijeni nekim neispitanim i opasnim stazicama preuzima na sebe veliku odgovornost. Daleko od toga da će ga istorija zapamtiti kao „oca nacije“, prije će biti da će ostati na istorijskim fusnotama. Fakat je da nijesmo daleko odmakli u prevazilaženju naših podjela, da naša nacija nema krov. Treba krenuti od činjenice da u našoj državi postoje neki Crnogorci i neki Srbi koji ponaosob nijesu srećni. Jedni drugima odriču pravo na sopstvenu prošlost. Treba se zapitati kada ćemo prestati da slijedimo slijepca?

---