- Piše: Čedomir Antić

Engleski istoričar Timoti Garton Eš bio je zbunjen. Dok je čekao u hodniku Sava centra, koji je tih nekoliko nedjelja zamjenjivao izlupanu Saveznu skupštinu, sreo je novoizabranog predsjednika SR Jugoslavije bez većih prepreka i formalnosti. Koštunica se sâm kretao među poslanicima i novinarima. Za to vrijeme, oko Vlajka Stojiljkovića, ministra unutrašnjih poslova smijenjenog režima, tiskale su se crvene beretke. Eš se pitao kakav je to novi svijet nastao s mirnim revolucijama iz 1989, u koje je ubrajao i srpsko iznuđivanje zvaničnog priznanja saveznih predsjedničkih izbora.

Kako god bilo neprijatno i kompromisno, u Srbiji je vlast ipak promijenjena. Sprovedene su kakve-takve reforme. Pod pritiskom NATO država, koje su sa nama već tri decenije u ratu. Protiv otpora povlašćenih, koji su htjeli da zadrže privilegije i siromašnih – kojima je milostinja nepravednih bila draža od pravde bezosjećajnih. Iako su se danas u većoj mjeri velike sile, a manje narodna većina kod nas opredijelili za snažnu vlast jedne stranke, pa su u modu ponovo ušle pojedine stare zloupotrebe, mi smo sada čak i po tome dio „modernog” svijeta. Na vlasti su stranke starog režima, ali one vode jednu – da kažemo i ostanemo živi – savremenu politiku. Nema više starih nasilja, nema lamenta za totalitarizmom, nema tupog šovinizma... Čak je i Milošević, kada je izgubio vlast, malo promijenio i modernizovao ploču. Jeste u poslednjem intervjuu rekao da bi bio na vlasti da je „komandant Arkan još uvek živ” i ponovio je da se njegov sin obogatio „noseći gajbice” (što su Milo i Blažo Đukanović do sada višestruko dokazali kao tačno), ali je počeo i da se „zalaže” za antiglobalizam i propovijeda protiv svijeta u kome će biti mjesta samo za jednu, „zlatnu milijardu” ljudi.

Da li je moguće da je sada, poslije dvadeset godina, Crna Gora toliko iza „zaostale” i „azijatske” Srbije? Prije neki dan je na nekakvom bezbjednosnom forumu organizovanom u Podgorici u svojstvu predsjednika republike govorio Milo Đukanović. Đukanović je tom priliko pokazao da mu je karakter značajno nadjačao inteligenciju. Pošto je tiraninov karakter tokom proteklih decenija gotovo potpuno nestao, možete samo da zamislite šta je tom prilikom rekao. No, bolje da zamislite nego da ga preslušate, pošto kakva god da Vam je mašta, vjerujte da će djelovati umivenije, sređenije i razumnije. Đukanović je na skupu kome je prisustvovala novoizabrana ministarka odbrane ponovio sve one poznate teze koje ga i čine jednim od najvažnijih (istina usmenih) teoretičara mladog nacionalnog ogranka desne totalitarne, šovinističke ideologije – montenofašizma.

Narod je na proteklim izborima glasao protiv vjerskih progona. Izjasnio se protiv aparthejda – sistema u kome isti zakon za neke narode ima, odnosno nema primjenu. Građani Crne Gore glasali su protiv korupcije i nepotizma. Za sve ono što Đukanović, njegov brat, sin i njihovi saučesnici nisu. Možda je neko iz država Kvinte pravio karijeru tvrdeći suprotno, ali to vrijeme je izgleda prošlo. Možda NATO i ne podržava demokratiju u Crnoj Gori, ali je onima koji tamo odlučuju očigledno dosta balkanskog Norijege i nisu bili spremni da dozvole da crnogorskog Papa Doka zamijeni neki Bro Dok ili Bejbi Dok. To je srećna okolnost jer očigledno da je obespravljivanje i progon Srba bilo nešto što je Đukanović s pravom smatrao preporukom makar u dijelu zapadnih vlada.

Možda je i dobro što Đukanović nije shvatio šta se dogodilo i da njegove šovinističke fobije, hipohondrije i halucinacije više nikoga ne zanimaju. On i dalje govori o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve kao o nekakvoj paramilitarnoj organizaciji u službi velikosrpstva. Kao da crnogorske vladike nisu bile dio te iste crkve čak i u vrijeme kada su je ukinuli i gonili osmanski sultani. Kao da 75 odsto građana Crne Gore ne pripada toj crkvi čijim je ujedinjenjem 1920. predsjedavao crnogorski mitropolit i čijih su dvojica od sedam patrijarha bili rođeni na teritoriji Crne Gore. Đukanović i dalje govori o Srbiji kao državi koja je učestvovala u njegovom smjenjivanju – on koji je priznao izbore, za koje međunarodne ustanove tvrde da ih je upravo on značajno ometao i kvario – zaboravljajući kako je i koliko uticao na smjenu dva srpska predsjednika i bar jednog premijera.

Đukanović, međutim, ima priliku da svoj kraj uredi kako god želi. Pitam se zašto te odvratne besmislice nisu naišle na reakciju zvaničnika – makar prisutne ministarke odbrane?

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---