- Piše: Milutin Mićović

Ne valja da ne varniči u Crnoj Gori. Ne bi se ništa vidjelo da ne varniči. Nije Crna Gora samo puna kamenja, nego i kremenja. Sad da nam neko to pogasi, ko da bismo ostali bez života. A je li se naopako živjelo u Crnoj Gori ovo dvadeset i kusur godina – jeste. Ali i taj naopaki život mnoge je popravio. Natjerao ih je da nešto vide, što ne bi vidjeli da nije sve išlo naopako. E pa – šta je čovjek, a mora bit’ čovjek? Kad nesreća uči više nego sreća? Ne znam zašto ljudi traže spokojan život. Spokojan je kod nas – pokojan. Ali kod nas se i pokojni umiješaju u život, kad dođe stani-pani. Ko nije vidio kako se pokojni umiješaju u život, taj ništa nije vidio. Evo, za ovu rečenicu će me već mnogi optužiti, da i ona nekud smjera na srednji vijek. Gledam ove naše ogrezle vremenjake, za koje je prošlost prošla, uzbude se i iznerviraju na pomen srednjeg vijeka. A šta da im još pomenem prvi vijek, prvi dan, koji se, kad se dobro vidi, može vidjeti i u današnjem danu?! Ko ne može da istrpi ludilo, on ne može biti pametan. Može da misli da je pametan, ali ništa od takve pameti.

Šta sam ono htio reći i pitati? Živimo li mi sada već u nekoj novoj Crnoj Gori? Mogao bih reći s moje strane – da, ovo je neka nova Crna Gora, koja je malo starija, od one koju su naši političari i razoritelji pamćenja zvali – „nova Crna Gora“. Koja je htjela da raziđe staru Crnu Goru do dna. Koja je uznemirila i rasplakala pokojnike koji su je u svom životu rađali, ne štedeći svoga života.

Mi smo valjda našu Crnu Goru bili izdali pod kiriju našim tuđinima, koji su bili nečiji najamnici i zlonadničari. Mnogo volim metafizički prostor, koji, kad se pojavi, hvata naše savremenike u neizdrživoj grotesci. Mi, Srbi – Crnogorci, skloni smo metafizici, u kojoj svi ožive i ujedno se povežu sva vremena, kroz neko čudesno unutrašnje sazvučje. Ni Njegoš nije imao u svom vijeku s kim da razgovara. Zato je dizao i mrtve i žive. I propjevala u njemu sva vremena. I svezao Crnu Goru s prestolom nebeskim. E šta sad Đukanović zna o Crnoj Gori? Sva mu je priča bila i ostala na jednu vodu. Još gori su mu bili ministri kojima je bilo dato da misle i zapovijedaju šta je Crna Gora. Ako kažem da su crnogorski ministri kulture i prosvjete s državnim aparatom uništavali Crnu Goru iz svih snaga, ne bih rekao ni stotu. A mogao bih pozvati za svjedoke i dokumenta (možda su već spaljena?) – planove i projekte, i budžetske izdatke tih ministarstava, s kojima se ambiciozno razarao um i pamćenje Crne Gore, angažujući sluge i sluškinje iz tobož kulture. Dobro su ostala i crnogorska brda poslije tih plaćenih razoritelja i štetočinja. Ali smo došli do jednog dubljeg saznanja. Pokazalo se da je samo vrijedno ono što se ne da uništiti. Sad nova ministarka kulture i prosvjete Vesna Bratić ima ispolinski tešku ulogu. Prvo, da omogući slobodan razgovor i argumentovanu polemiku među nama, da bismo se pogledali u lice i da bismo se vratili na temelj, i počeli da opet gradimo Crnu Goru s njenog rođenog temelja.

Posao duha i kulture jeste da se uvijek iznova pronalazi i obnavlja taj temelj s koga možemo početi da renoviramo zajedničku kuću u kojoj nikom ne može biti tijesno ako ima istine i pravde među nama. U smislu nikom nije tijesno, a u besmislu – svakom. Zato, neka varniči, da se vidi ko je nosilac vatre, a ko magle i mraka i sunovrata. Neka je slava našem crnogorskom kamenu i kremenu, čiju vatru ne ugasiše ni naši izrodi i odrodi uz pomoć globalnih centara Evrope i Amerike. Valjda će i njima nešto doći u glavu – da taj oganj ne razara, nego stvara ljude i narode.

(Autor je književnik)

---