-Piše: Vojislav Bulatović

Svi po premijeru (i njegovoj vladi): i opozicija i frustrirana pozicija! Kao da hoće da mu naplate što je samo u četiri koraka iz sjenke akademske dospio do najuticajnije državne funkcije. Za tri dana unakrsnog „šibanja“ i opozicije i njegove, uglavnom, nevoljne političke podrške u Skupštini, proveo se i on, i njegova vlada, kao onaj dječak iz priče o Nasradin Hodži kojemu je Hodža čupao uši prilikom slanja po vodu. Kad su ga ljudi začuđeno pitali zašto čupa uši poslušnom djetetu, on bi mirno odgovorio: a kad da mu ih čupam, kad razbije krčag?! E tada je kasno! Kao i Hodžin dječak koji je te upozoravajuće sankcije podnosio mirno (jer tako mora biti), tako je i premijer mirno podnosio i zapisivao sva upozorenja, prijetnje, omalovažavanja... Na kraju svega, napravio je i svoj četvrti korak: položio je i on, i njegova nestranačka vladina ekipa zakletvu kao 42. Vlada Crne Gore (zemlje na 42. paraleli) s maksimalno mogućom podrškom od 41 poslanika koliko inače broji demokratska izborna većina. (Broj četiri, ovdje se nekom sudbinom ili slučajem dosta umiješao).

Na gospodina, premijera Zdravka Krivokapića, mogla bi se odnositi i ona poznata izreka čuvenog Rimljanina: „Dođoh, vidjeh i pobijedih“! Sada ću podsjetiti na ta njegova četiri koraka u politici u kojoj se iznenada obreo u trenutku kad je neko trebalo da stane na čelo raštrkane opozicije kao prvi na listi članica koalicije „Za budućnost Crne Gore“. Već sam rekao odakle je stigao. Prije toga imao je javnu promociju u „događanju“ vjerujućeg naroda – litijama. On je smjelo prihvatio ponuđenu čast i pozvao narod da ga podrži. Leđa su mu čuvali čvrsti i politički prekaljeni redovi DF-a, a bokove, pridružene „gerilske“ formacije.

Paralelno su marširala dva krila: Demokratska Crna Gora i Građanski pokret URA u formaciji „Crno na bijelo“. Obruč se stegao oko čvrstog položaja aktuelnog premijera Duška Markovića kao predvodnika liste vladajuće DPS koalicije. U „foto-finišu“ izbornog nadmetanja politički anonimus je stao na pobjedničko postolje sa svoja dva „krilna“ partnera: A. Bečićem iz Demokratske CG i D. Abazovićem iz „Crno na bijelo“. Nakon tog čina, njegova koaliciona podrška se uskomešala, jer je bila iznenađena njegovom odlukom da namjerava da predstavlja koaliciju u daljem političkom procesu osvajanja vlasti.

Drugi korak se dogodio u Skupštini na konstitutivnoj sjednici novog saziva. U vremenskom tjesnacu i nesaglasju mnoštva subjekata, u čemu je ključnu ulogu imala URA sa svojim tvrdim stavom o ekspertskoj vladi, nije se moglo naći povoljnije rješenje za kandidata za mandatara od samouvjerenog pomiritelja suprotnosti. Kandidat za mandatara, uz gunđanje i nelagodu njegove baze, jednoglasno je izabran, jer drugačije nije ni moglo. Treći korak, logično, učinjen je kod predsjednika Đukanovića koji mu je povjerio status mandatara.

Pripreme za četvrti odlučni korak su potrajale. Ukliješten između nervoznih reakcija politički povrijeđenih DF prvaka, kojima je on zbog pristajanja na nestranačku (ekspertsku) vladu, namijenio samo parlamentarne stolice, a sebi ulogu jedinog predstavnika sveukupne narodne volje u izvršnoj vlasti, a koju je koalicija dobila na izborima. Kako je takva ekvilibristika moguća ako se zna da njegov blok „Za budućnost CG“ ima kao centralni stub DF, čiji su politički prvoborci odavno stigmatizovani kao antidržavni, nasilni, zavjernički elementi, jer su se radikalno, na razne načine suprotstavljali režimu? Još uvijek nije okončan ni sudski proces protiv njih. Da li je mandatar ocijenio da je najbolje da se oslobodi takve hipoteke tako što će on ponijeti „časni krst“ u ime svih u novoj vladi? Time je sebi pridodao još i Sizifov teret koji će nositi uprkos nezadovoljnom političkom (i parlamentarnom) zaleđu!

Ovaj naš primjer je isuviše specifičan pa su i „potezi“ naših političara izvan teorijskih modela, iznuđeni i neponovljivi. Neponovljiva je bila i naša društveno-politička situacija u predizbornom vremenu iz koje je logično slijedila i ova postizborna. Podsjetimo se kako su se u tom intervalu zgusnula raznorodna nezadovoljstva u jedan „nimbus“ koji je prijetio olujama i opasnim pražnjenjima energija. Izbori su donijeli pražnjenje tih energija, srećom, na miran način. Rezultati narodnog raspoloženja su se susreli u jednoj tački: postojeću vlast treba smijeniti!

Takvo tanko jedinstvo mnogih raznorodnih političkih subjekata u uređenim demokratskim sistemima bi predstavljalo nepremostivu teškoću da se formira stabilna vlada koja bi održavala i raznorodnu narodnu volju koja se izražava preko podrške političkim strankama. Političke stranke su rasadnik kadrova (svih potreba) za izvršnu vlast i teško bi se neka stranka odrekla ovog prava. Rešenje bi se tražilo u novim izborima koji bi zahtijevali da birači pronađu neki novi balans političkih činilaca.

Mi smo otišli korak dalje od standardnog demokratskog modela baš zbog onog čvrstog stava birača da promjene mora biti i po cijenu odricanja od demokratske prakse političkog pluralizma: glas naroda, glas Boga, svuda gdje se vlast ostvaruje. I premijer je na kraju, dakle, pozvao Boga u pomoć! Rezultate Vlade čekaju brojne nevjerne Tome! Od premijera se, svakako, očekuje da ovo stanje budno prati i analizira, s obzirom na to da bi moglo da proizvede štetne posledice po političku bazu.

---