- Piše: mr Slobodan M. Čurović Apis

Nije to bila igra jednog vijeka.To je bila besmrtnost. Jeste, svi su igrali fudbal, jurcali, trčali, samo je jedan bio umjetnik igre, više igre, nemjerljive, originalne. Onaj koji je razbucao FIFA mafiju, robovlasnike ljudskih tijela i duša, krupne šićardžije i metuzalemske zvjerke, on argentinska čigra. Kralj. Njegovo visokofudbalerstvo Maradona. A ovo mi dođe kao iluzija za jednog revnosnog mupovskog dostavljača u penziji koji je pratio koliko nas je u litijama, pedantno prebrojavao pod plaštom probuđene religioznosti, da sam naprosto poželio da ga oslovim sa: „Vaše visokopandurstvo.“

Maradona ili poezija fudbala,to je bila magija iznad svih zakona. Samo on. Njegovo veličanstvo Dijego Armando Maradona. Umjetnost. Čudo. Nama običnim privilegija da smo živjeli u vijeku od kojeg je bio veći on. Da smo uživali u njegovim neponovljivim driblinzima, da je prokuvao Napulj, da je nabijeđene naučene životinje igre gutao i pravio od njih karikature, slao ih na burek, da je na našoj Marakani dao Zvezdi takav gol da mu je aplaudirao cio stadion. Dobro ne bih sada o tome, ali da se zna šta je Zvezda, njoj ne treba marketing, ili po novonašem marketinag.

Njegov prostor slobode je bila nada svih siromašnih, on nam je vratio dušu, da pomislimo kako je sve to lako, neodoljivo, kao muzika.

Da, on je bio muzika i sijev uz koga se lopta lijepila, a on Božjom rukom pokazivao da je iznad ovih uštogljenih i prodatih malih i velikih života, viši univerzalni pravični poredak.

Izludio je i majstorstvom ponizio i one cinične Engleze, sa humorom koji umara i koji su neke 1935/36. kupili iz Srbije tri ćurke (baš se pretrgli) tako snažeći trgovinu između dvije zemlje, koliko nas usrećiše, kao i one nesretne martovske demonstracije 1941. koje nas unakaziše i promijeniše, izoraše naše sjećanje, a koje oni neštedimice potplatiše.

E ta njegova ruka je pokazala da se može do pobjede. Samo je treba zaslužiti, željeti svim srcem i osvojiti je muški.

On. Dijego. I kad je plakao i kad se radovao. Njegov život je bio pobuna na sistem, na licemjerstvo i lažni moral, i kad je ljubio i kad je gubio i kad je sa bijelim prahom zaigrao, ali tu je sve bilo autogol i njegova bol, i još ono pobijediću, i još ono....

Dijego, samo zbog njega bih postao Argentinac.. U njegovim očima je bila dječja bezazlenost, samo je on bio kapiten, desetka čista svih nacija.

Sve je pokušaj dekoracije, samo je on bio kreacija, za naša zadovoljstva, aplauze, najviša umjetnost najvažnije sporedne stvari na svijetu, kojeg si ti pokorio.

I u vječnost se pretočio, ovog mehaničkog svijeta koji se uželio igre. Igrao je sa strašću, sa radošću i nas male činio srećnijim, spontanijim. Bio je prirodan. Nadstvaran, nad ovom umorenom i bolesnom svakodnevicom, okoronisanoj i različnih virusizacija.

I fudbal je porok sa smrtnim posljedicama, za gol si opet bolji, nema neriješeno.

Ako imaš svoje ulice, murale, stadione, pića, učini sa nebeskog terena rajskih da postane i jedno carstvo Maradonija, za nas tvoje obožavatelje, fanove, tvoje vojnike, jer samo će tvoja partija jačati svaki dan kada sve druge presahnu, na svim meridijanima ako srce veli ma ti si Bog.

A znam da sve što dođe to i prođe, samo on će trajati, čast svima i Peleu, Mesiju, Ronaldu, Šekiju, i svim protokolima i zlatnim loptama i kopačkama, statistikama, taj tren kako je osvajao prostor i način na koji je to lepršavo izvodio, genijalnošću, pa to, ljudi moji, nije moguće. Pa onaj potez protiv Brazila, lopta sa očima za Kaniđu.

Usrećio si svoju zemlju, učinio je ponosnom, nama gladnima i poniženima otvorio nebesa, da sakupljamo i dalje sličice sa tvojim likom, 100 da dajemo za tebe jednog jedinog.

Maradona. Svih Bogova Bog. Najjači. Samo ti! Ostalo su sitnice. Šta je to za tebe, El Pibe, dok je ruka Božija prigrlila ruku šampiona. Putuj, šampione. Ma ovo je tek prvo poluvrijeme.

---