- Piše: Hadži Perivoje Popović

(„Kad umrem, ovdje ćete me sahraniti“ – Njegoš)

Godine, preteške kontraverzne korona – 2020. godine desio se 30. avgust, desio se 4. decembar – sloboda je krenula i prema lomnoj Crnoj Gori. Neki kažu i da je kako-tako stigla...

Bog sami (ne) zna... Čudna je i još je pod njegoševim prokletstvom – Crna Gora!?

Postoji i u narodu, kao velika istina, živi priča, koju ćemo sasvim namjerno ovdje pokušati da po prađedovskom pamćenju i citiramo: Na svečanosti poslije veličanstvenog rukoploženja, lj. g. 1833, u čin visokopreosvećenog mitropolita crnogorskog i brdskog, u velikopetrovskome gradu, u Sankt-Peterburgu, u velelepnoj sali koju su dupke ispunili elitni ruski crkveni i imperatorski velikodostojnici (i birane princeze i plemkinje, razumije se!), Njegošu je prišao ruski car Nikolaj I Pavlovič Romanov (i sam naočit i privlačan, vladao je 1825–1855) stao pored njega i kazao: „Pa, Vi ste, vladiko, viši od mene!?“ Dvadesetogodišnji, tek narečeni vladika i pjesnik Petar Drugi Petrović Njegoš je bez trunke zadrške, u isti mah odgovorio: „Od ruskog cara viši je samo Bog!“ Misleći i na taj izuzetni događaj, jedan drugi pjesnik je stihotvorenijem prokomentarisao i predstavio Njegoša: „Vtori suveren u slavjanskom rodu, a prvi i cigli što ljubi slobodu!“ (Današnjim jezikom slobodno istolkovano: Drugi po autoritetu gospodar među slovenskim vladarima, a prvi i jedini-jedinstveni što iznad svega voli slobodu!)

Ako se već pozivamo na pripovijesti i pričanja o slobodi, ako je kako-tako na pomolu sloboda, onda neka i običnom smrtniku bude dozvoljeno da slobodno kazuje ono o čemu ponešto zna i slobodno misli…

Još uvijek mlad i zdrav, a po nenadmašnoj Isidorinoj knjizi „Njegošu – knjiga duboke odanosti“ i „večno lep“, izašao je vladika Rade, kako ga njegov narod, po milosti Božjoj i svojoj i dan-danas rado zove, izašao je na voljenu po Postanju osveštanu planinu, na Lovćen, sa bliskim saradnicima i rođacima, upravo na lovćenski Jezerski vrh. Hroničar dalje kazuje: U jednom trenutku, vladika se izdvojio i nekoliko koraka udaljio od pratilaca. Stao je na jedno, uslovno kazano, visinsko proširenje i posmatrao okolo, pa je pogled visokopreosvećenog „odlutao“ prema Orjenu, Kotoru, moru, Rumiji, Komovima, milujući Crnu Goru i Brda uzduž i poprijeko, srcem i očima, onim srcem i onim očima koje su jedine i jedinstvene znale i sa Gospodom da prozbore, da spjevaju Vijenac i Luču, Misao i Parisa i Helenu... Pomolio se Svemogućem tiho, blago i nečujno, i potom pozvao k sebi prisutne i brižne bližnje. Pogledao ih je pogledom bez dileme i progovorio glasom Svetinje: „Braćo, kad umrem, ovdje ćete me sahraniti!“ Nastala je tišina, onakva kakva može biti samo kad se čovjek nađe nadomak Neba. U narednom trenu mogućeg poluglasa, neko iz pratnje je progovorio: „Zaboga, vladiko, Ti si još mlad i zdrav, da o tome ostavljaš amanet, a uz to, mitropolit se sahranjuje u svojoj crkvi!?“ Vladika je pogledao prema Nebu, a onda ka prisutnima i rekao bez straha od grijeha, bez straha pred budućim sobitijima i Božjim i satanskim: „Pa, biće i crkva!“ Tako reče vladika, tako ču Gospod i bi Ljeta Gospodnjega 1845-oga, bi, vozraste na Jezerskome vrhu, na Lovćenu izraste Njegoševa zavjetna grobna crkva posvećena Svetome Petru Cetinjskome Čudotvorcu. Po vladičinoj ideji. Po njegovim nacrtima (na slici)...

Mitropolit Petar II Petrović, pjesnik Njegoš predstavio se Gospodu 19/31. oktobra 1851. lj.g... Njegove su mošti sahranjene u njegovoj zavjetnoj grobnoj crkvi Sv. Petra Cetinjskog na Jezerskom vrhu, tek 1855. Nakon niza izgovora i izmišljenih (ili stvarnih?) problema. Bilo je to vrijeme teških političkih prilika na Cetinju. Njegošev trećeizabrani nasljednik Danilo Zeko Stankov Petrović nije htio da bude vladika. Proglasio se knjazom Crne Gore i Brda. U njegovo doba stradali su mnogi: i Turci, i Srbi – Crnogorci i Brđani, Bjelopavlići i Kuči, posebno. Prognao je Njegoševog brata Pera i ubijen je Njegošev sestrić i pjesnički nasljednik Stevan Perović Cuca. Nastradao je poslije svega i sam knjaz...

Njegoš je počivao vječni san u svojoj crkvi na Lovćenu. Sve do prvog Velikog rata. U tom prvom velikom svjetskom poklanju godine 1916. u avgustu mjesecu, u danima nestanka Kraljevine Crne Gore, austrijski okupatori srušili su Njegoševu crkvu: izvođači su bili Veber i Sarkotić („baron od Lovćena“), obojica krvno vezani za krajeve koje danas u eufemizmu imenujemo kao naš region. Ko ti izvadi oko – brat. Zato je tako duboko... Plan je bio da se umjesto pravoslavne Njegoševe crkve sagradi memorijal caru rušitelju i okupatoru.

Njegoševa crkva srušena je prvi put.

Odluku da se crkva obnovi nakon oslobođenja i stvaranja Kraljevstva – Kraljevine trojednog SHS naroda, donio je Sveti sabor obnovljene Srpske pravoslavne crkve Ljeta Gospodnjega 1920.

Ali – opet su nastali problemi: veliki stvaraoci i lični prijatelji kralj Aleksandar Karađorđević i veliki majstor-vajar Ivan Meštrović, izgleda da su negdje u pamćenju zaturili Njegošev amanet – „ ja hoću da me sahranite u onu CRKVU NA LOVĆENU“ a ako amanet ne bude ispunjen „ostaviću vas pod prokletstvom“. Oni koji su srušili stari grad Žrnov i skromni Grob neznanog junaka i sagradili mega-želju na Avali – ipak su se na Lovćenu, na kraju, morali prikloniti blagoslovu crkvenih otaca – obnovljena je crkva, tek 1925, istina građevinsko-arhitektonski nešto izmijenjena shodno duhu novoga vremena – „Klekni, veličanstvo, nalaziš se na krovu otadžbine“, rekli su arhijereji. Unuk je kleknuo i do danas nije sasvim ustao.

Početkom Drugog svjetskog rata italijanski „e viva vero Montenegro“ okupatori opet su granatirali crkvu Njegoševu. Oštećena je, drugi put, ali je „ostavljen amanet“ bezbožnim Crnogorcima da oni do temelja sruše Njegoševu crkvu.

Bezbožnici su ispunili dušmanski „amanet“ – Crkva (u narodu od milja zvana – kapela, kapelica; bila je u grbu SR Crne Gore, ali bez krsta) je sravnjena sa zemljom. „Ispunjen je“ potom san kralja mučenika i majstora slavodobitnika, sagrađen je ateistički mauzolej – „čudo neviđeno“.

Njegoševa crkva na Lovćenu „temeljno“ je treći put srušena 1972. godine i još nije obnovljena.

Božja volja i amanet dva mitropolita – njvp Njegoša i Amfilohija treba da se ispune – bila je crkva i nema nikakvog realnog problema da se obnovi i da u njoj vladika, pjesnik i svetitelj konačno i za vjeki vjekov mirno počine. Problem je političko nasilje.

No, ako je krenula sloboda, ako je odlučila da pohodi i Crnu Goru – onda, obnovimo svetinju!

N.B.: Da bi smisao čitave ove priče bio duboko čovekospoznajan i bogougodan, neophodno je da se, upravo ovdje, ukaže i uputi molitva Gospodu i molba čitaocu da pogledaju, ovlaš bar, Njegoševe rane pjesme: „Ko je ono na visokom brdu“ i „Crnogorac k svemogućem Bogu“. Tu je odavno sve objašnjeno, ali to je već poetski, to je misaoni, to je smisaoni, to je sistemski amanet.

Ako je tako, neka se obnovi crkava i neka se ne ruši mauzolej – neka se prenamijeni: neka bude... neka bude... neka bude... dom poezije!

(Autor je književnik)

---