- Piše: Milutin Mićović

Bi što bi! Koliko treba da biva i ne biva, da bi jednom bilo i ovo – bi što bi! Vazda kad se to desi, nastupi neki šok. Za nekog prijatan, za nekog, bogomi – neprijatan. Za ovo zašto sad kažemo – bi što bi, mnogi su se pitali hoće li to ikad biti? Hoće li ovo biti za moga života? Greota od čovjeka, koji mora ovako da čeka da bude jednom ono što bi volio da bude, živeći u tvrdoj sumnji, pa i strahu da to neće nikad doći.

Zato je Bog dao čovjeku prečicu, da ono što želi da bude, može da bude, a da ne čeka spoljne događaje, nego da mu se rađaju događaji, kao djeca. I da, recimo, hiljadu njegovih važnih događaja, pomogne i ovaj opšti događaj, za koji narod kaže jednom – evo nam se i ovo desi! Mora da je neko čudo učestvovalo!? Kad se ovako nešto desi, kao ova „pobjeda naroda“ u Crnoj Gori, ne znamo koliko je velikih, a nevidiljivih događaja ugrađeno u finalni događaj. Koliko je nevidljivih muka i događaja učestvovalo da bi formalno i planetarno bio srušen komunizam? Eto koliko je površna spoljna, faktografska istorija? Jer, postoji Događaj koji ne prestaje unutar svijeta i čovjeka, a istorija ga ne konstatuje. Jedino ako je istoričar donekle i mistik, filosof, bogoslov? A svaki mudar čovjek je sve to, u nekoj mjeri. Pa ako nema odgovora, ima pitanja. Zato je čovjek toliko nesretno biće, kad odustane od pitanja, a kamoli od događaja – biti, i postati čovjek, ostvarivati Smisao. Ako ima makar živ sluh za taj događaj – jeste nešto. Imati sluh i čežnju, a drugo će Bog dodati. Ne drugo, nego ono Prvo, tako se misli čak i u prostom i zdravoumnom narodu.

Dok slušam mog prijatelja, ipak jednim gestom skrenem mu pažnju, da nijesmo na času filosofije ili teologije, nego ovdje u svakidašnjem životu. Volim i ja ove teme, i priču o tom Događaju čovjeka, ali sad smo u jednoj široj priči – događaju naroda. I ne u populističkom događaju naroda, nego u nekom čudnom, tihom, skoro jevanđeljskom događaju.

Da li su s nama možda živjeli neki apostoli, te nam se ovo desilo, pitam sagovornika? Pa nije isključeno da stvarno jesu. Ako je moglo biti apostola prije, može i danas. A njihove su riječi žive, jer su izgovarale taj Događaj života, koji u svakom vremenu obnavlja naš život, dajući mu moć da sazna smisao tih prvih pitanja i prvih odgovora.

Možda se sve naše priče, i „pogledi na svijet“, dijele po tim pitanjima i odgovorima? Za većinu su to „prošle priče“, i priče radi priča, a za neke su to uvijek savremene, i uvijek žive priče. Priče koje se žive. Ili priče koje žive punom snagom u nekim ljudima koji su učitelji za sva vremena. A koji su van istorije. Koji su u istoriji, i van istorije. Koji su polučudaci i čudotvorci, i obični ljudi.

Ja bih, kaže mi sagovornik, da mi istoriju stavimo na svoje mjesto, u biblioteke, a da žive riječi ostanu u živim ljudima, da žive „živi život“. Ajde sad ti znadi šta je ovaj ludak rekao. Dostojevski je upotrebljavao tu tautologiju „živi život“, i nije je valjda upotrebljavao kao tautologiju. Nego je vidio razliku između života koji se živi, i života koji se ne živi.

Evo, ovo je složeno zato što je prosto. Eto do čega je došao savremeni čovjek. Njemu sve što je prosto, postalo je složeno.

Ali narod jednom pokaže da je pametniji od onih koji mu svaki dan prosipaju pamet. Jer uvijek u narodu žive negdje ta prva pitanja – šta je čovjek, ima li Boga, ili su nam bogovi zemaljske vođe? Ta pitanja su živjela u prvim apostolima, kao i u savremenim. Jer su ta pitanja nesmjenjiva. Kao što ni Bog ne stara, i jednako odgovara na naša osnovna pitanja. Ako vidi da smo slobodni – da smo žedni i gladni tih odgovora.

(Autor je književnik)

---