- Piše: Vuk Vuković

Kapitalizmu se, naprosto, ne da naznačiti granica, ujedno je gospodar i rob, venuća vrijednost i uspostavljanje nekog sasvim drugog kriterija, čak i same percepcije stvari, i utoliko prije, nije li kapitalizam vječno počinjanje sebe, start sa nulte tačke, totalni opoziv, opstajanje u krizi zahvaljujući kojoj se promoviše kao ono što će preživjeti kraj svega, pa i sopstveno upepeljavanje. Autokanibalan, kapitalizam povrh svega kao da i nije sav od ovog svijeta, iznova se javlja kao `ne-mrtvi`, proteza na krajevima proteze, spiritalizacija sablasti. – „Prokletstvo, odvremena sam, a nisam samo za njega dat.“ (Šekspir). Budućnost pripada postapokaliptičnom, zaplombiranom, nesvrhovitom, prema tome apsurdnom projektu koji se nije kretao ka cilju, uposlen u sopstveni manjak smisla, rashodovan i odgurnut po strani, nebivajući, dakle, namijenjen glavnoj sceni i postajući sam sobom, takav projekat u čistoj netaknutosti izbjegao je fatalnu operaciju savremenosti koja se prema svemu odnosila vođena instinktom za krajnje, nemajući pritom osjećaj za sjutrašnjicu; kapitalizam je kratkog roka trajanja i u tome je njegova formula vječnosti.

Uvijek, to zaista jeste pitanje koje izaziva zebnju, planeta ili kapital, pa ipak, progres ispituje materijal prirode, uopšte njen sastav, protiv kojeg zavjerenički radi, iz katastrofe izvlačeći računicu na koju se ustremljuje; nadživljava samo ono neprirodno, nepodložno uticaju materije što se samo od sebe regeneriše i izrasta podjednako iz svakog dijela; taj frankenštajnizam jeste zvijer sa sedam glava koja stupa na ugaravljeni, razvejani i crni horizont.

Kojom, i je li uopšte moguće nekom analizom otvorenom u radu asocijacija, dešifrovati monodramu ludaka, pojave koja ozbiljno dovodi u pitanje poredak razuma i njegove važeće norme, zakone, pravila, što isto važi i za kapitalizam, krajnje ubistven, zapućen uvijek već prema zalasku, potonjoj sceni, nepovratnosti, u odnosu na koju svaka logika potpisuje poraz, kapitulaciju, u nemoći da se iskušava sa tom metodom, odveć isključivom i založenom fatalizmu bez ostatka? Kapitalizam je, bez sumnje, terorist, virus koji sam sebe uništava, opklada koja unaprijed gubi, pa ipak... Nikakva racionalizacija i objektivizacija, predostrožnost, realne i pogubne prognoze stvari ne dobacuju do kapitalizma koji je već s onu stranu, u neotjelovljenoj ideji, kao mogući uljez, dio neugradiv u bilo koju od ponuđenih pa i iznuđenih cjelina; uvijek suprotan, nesvodivo različit, izglobljen je iz ovozemaljskog ležišta i prikovan u kontekst konačnog. Tek jedna orbitalizacija budućnosti može ga moći početi misliti!

Utoliko prije, automatizacija poretka htjela bi da se ukopa, položi u bunker, nad sobom izvrši uzemljenje, maksimalno i trajno opredmeti, predbrišućim naletom kapitalizma svaka isturena građa se lomi, ništi, predaje tami i grobnici, u kojoj kapitalizam, iznova, vodi glavnu riječ stvarajući upravo sve iz ničega: bio-bombu, genetički inženjering, tržišnu transformaciju kojom vlada teška proizvodnja postnuklearnog.

---