- Piše: Maksim Drašković

Mora se priznati. Hrabro, kočoperno i izazivački – nema tu šta. Ona što je istreštila onim sijevajućim očima, a pred punom skupštinom vitezova, junački začika – ko je taj što bi da se prči usred zemlje Karadaga? Evo mene, a eto njega! A i biljega je tu! Ovo je moja rodna gruda! Pa šta? Tako i treba. Tako se brani otadžbina. Da joj ne basta, ne bi. Na svome je ograšju, a i vučjak je tu, za svaki slučaj. I one straže – ne znam kako ih zovu, moraćemo pitati Purka i Jevrišu. Što da ne začika nas kad je začikala i evropskog komesara? Kako da ne!? Prohtjelo se i njemu da se prči, pa naćulio uši, usturio nos pa mrkoće. Čik, ako ti basta, komesare! Umije se još poneko prčiti.

Stvarno, ko se tu bolje prči? Komesar, ili ona? Mislim da je komesar ipak evropski čovjek i da bi to kavaljerski odvagao. E, teško nama! Pogibosmo od samih sebe. Kad sam čuo da onaj Pura neće da glasa za mandatara i vladu, tri dana i tri noći nijesam mogao oka sklopiti, a kamoli dremnuti. Kakva je to vlada koju on ne glasa i podržava? Kako onda svijet da je prizna, mrčom se mrčili? E, vala profesore Zdravko, nije zdravo ni ovo što Vi činite! Te se krstite, te krst i trobojku ljubite, te pominjete Boga i idete u crkvu, te pominjete Crnu Goru svojih predaka, te izgovarate EVRO, a hoćete da nas vodite u Europu, i to sa apostolima – što je mnogo, mnogo je, profesore. I sve to radite usred Karadaga. Taman smo se bili lijepo zaputili, a Vi nas vraćate vjeri i precima.

Ali, vratimo se i mi, iz ove čemerne šale i ironije, u ovu našu zlehudu stvarnost. Jezivo je bilo ovih dana i mjeseci slušati i gledati kako jednog čestitog i dobronamjernog čovjeka i žrtvenika razapinju na krst prije nego što je i započeo svoju misiju. A najbolniji su udarci od bližnjih svojih – očekivani udarac manje boli. Ne znam nikoga čestitog koji se, slušajući sva ta bogohuljenja, nije posramio od svih drugih naroda i vjera, koji su, reklo bi se i s pravom, svemu tome likovali, sladili se našom nesrećom i ponavljali onu – ne daj, bože, da se vlasi slože. Čitava jedna ofanziva ostrašćenih i besprizornih napada na čovjeka koji nas je, zajedno s vjernim i, u ovih prethodnih trideset godina ojađenim narodom i sveukupnim narodnim pokretom, predvodio do istorijske pobjede i pretpostavljene slobode, ostaće kao jedan mučan i ružan pečat. Služiće svakom zlonamjerniku kao uklin i prekor kako smo,„složni“. To naročito moraju znati oni iz nazovi našega tabora, koji su i ovoga puta politički ostali u životu preko grbače srpskoga naroda, i još, ni manje – ni više, postali vlast, pa, umjesto da se pritaje, sad ostvaruju sebične lične interese, podmećući klipove pod krila ove veličanstvene pobjede. A dobro treba da znaju da bez narodnog pokreta ne bi ni opepelili. Pojedini su, čak, u minut do predaje izborne liste, mučki i licemjerno odbacili neke, pa iako male, patriotske stranke, poput Demokratske srpske stranke, zbog čega bi trebalo da se postide od onih koji se i s Neba raduju ovoj pobjedi.

Sad nekima smeta što, mandatar, a sad već i premijer, svoj tim naziva timom apostola. A šta je tu čudno? Pa „apostol“ znači, gospodo, „onaj koji je poslat“, a ovi naši „apostoli“ poslati su upravo od naroda. Naravno, zajedno sa svima koji su bili na listi, jer će i svi oni doći na odgovarajuću poziciju, pa stoga niko ne treba da bude pohlepan i sebičan i ovu, teško više ponovljivu priliku upropasti. To, uostalom, ako smo vjerujući ljudi, dugujemo Onom koji je jedan od najzaslužnijih za ovu slobodu i koji, prije nego što je u nazorje Lučindana obradovao Nebo i Gospoda, a nas na zemlji rastužio, nije ni slutio da ćemo se ovako otimati oko carstva prolaznoga. Preporodi nas, Gospode, na dobro, slogu i sabornost, amin!

---