-Piše: Milisav S. Popović

„Mulj!” – hitro trgnu ruke nazad. Bljuzna sluz mu skliznu sa prstiju. Gdje god da je ovo, hladno je! Voda gusta. Plitka i smrdljiva. I zašto kleči? Otkud? Gdje je bio tren prije svega? Možeš li se ičeg sjetiti? I zašto ne urlikneš pobogu?Šta čekaš?

– Zašto, pitaš se? Zato što je dugo trajala tišina, čovječe. Tijelo se odviklo od dozivanja. – zebni glas od kog mu se nabra koža oko golog pršljena. – Navikao si um na svakojaka navikavanja.

Mrak. Dolazi iz mraka. Ali, ne vidim nikoga.

– Svuda sam.

– Ču-čuješ mi misli?

– Čim ih pomisliš – voda se zamreška.

– Šta je sve ovo?

– Tvoja kolijevka, možda. Ili priprema prije groba... tja. Ne zavisi od mene. Ne zavisi od nas. – sitan ubod u pupak – Do tebe je.

Htjede da se uspravi, ali trupi nazad. Noge su bile teške i gluve od utrnulosti... bosa stopala je žvakalo blato sa dna. Možda sam drogiran? Sad je sjedio u toj bari od močvare, potpuno mokar, i sporo disao. Makar nije klečao.

– Vazduha...

– Ne brini... ima ga dovoljno... taman koliko ti treba.

– Malo je – zavapi – Vazduha...

– Žao nam je... – glas ga okruži –... to je sve što si stvorio, sve što si zaslužio.

– Ali... – hropnu –... malo je.

– Toliko si navikao i naučio. Toliko ti treba. Ne govori... štedi snagu... razmišljaj.

Kakva je ovo kazna? Ko me poslao ovdje? I zašto se ne sjećam?

– Ne sjeća se niko. A svako jednom dođe. No, ne brini... vratićeš se nazad... – glas se u kamen presvuče – Svako se jednom probudi uplakan... zaboravljajući da je ikad bio ovdje. Probudićeš se i ti. Vidjećemo kakav. Samo da saznamo da li si svjestan?

Svjestan čega? I ko da „sazna”?

– Mi.

Ko vi?

– Nažalost, ne možeš još da nas prepoznaš – troglasje odasvud, hor zajeca.

Molim te... ko god... šta god da si... da ste... ne mučite me... recite mi šta hoćete?

– Samo to... da li si svjestan?

– Čega pobogu više! – urliknu – Čega svjestan!

– SVEGA ŠTO SI MOGAO A NIŠTA NISI PREDUZEO! SAMO SI OČEKIVAO! I ČEKAO! – mrak se sabio, i pritisnuo mu slabine, i uzvrištao. – ČEKAO I OČEKIVAO! ČEKAO I OČEKIVAO!

Vazduha... molim vas... vazduha.

Pritisak se odmače. Klonu, zabaci glavu unazad.

– Nego... Znaš li da ćeš uskoro da umreš? – nešto mu liznu vrat.

Uhvati se za grlo.

– Ne ovdje... ne brini... Tamo kad se vratiš. Još koju godinu ili deceniju. I ode.

Ali, ali...

– Još si mlad? Zbilja? A otkad je mladost garancija?

Ali, ali...

– Imaš planove? Stvarno? Reci mi jedan... – nešto mu poljubi uvo –... Jedan koji si izveo do kraja?

Čovjek sam... imam nešto... ispunio sam mnogo toga...

– Ispunio si samo tuđa očekivanja – glas mu zađe u grlo kroz otvorena usta – O, kako je ovdje prostrano... duša ti se toliko skupila... jedva je vidimo... eno je ispod glasnih žica. Reži i kevće... usamljena. Izguljena.

Dobi nagon za povraćanjem... htjede to, što je ušlo, da ispljune.

– Pitaćemo te još jednom... da li si svjestan?

Sklopi oči, korijenom jezika napipa dušu što se zaljulja, poput klimavog zuba... osjeti joj ukus. Kisela, otužna... i hrapava na tečnim mjestima.

– Jesam.

Uvuče prste unutra... izvuče je van... otvori dlan... jedva je, jedva, disala...

Njoj je falilo vazduha.

– Tačno – pojaviše se tri golema prsta iznad njega.

– A sad se vrati – tropucnuše.

– I pokušaj da se sjetiš šta joj treba.



***

Probudio se... ali ne uplakan.

Dodirnu se do grla. Krenu prstima ka zubima.

Sve po običaju... svaki tvrd i ukucan. A opet, ništa više nije kako je vilica navikla.

Ukus je ostao.

I nije, nije se grizao dugo... ona tri glasa... u močvari ih nije prepoznao... ali sada je jasno poput površine stakla... Kao svako dobro djelo... ili lijepa melodija... i čovjeku je potrebno isto...

Početak, Razrada i Zaključak.

Ustade. Razvrnu zavjese.

Neću više! Neću da sam samo rečenica. Ona što glasi: Bio i nestao.

Hoću da mi se duša iz plastike ispetlja... Možda je kasno za knjigu, ali, 'bem ti sve nevolje... biću priča!

Zagrabi vazduh sa otvorenog prozora, proguta tri zalogaja, pa desnicom ošamari tanji dio obraza: Kako li si, avetinjo, dopustio da od svih moći koje si mogao da razviješ... izabereš baš onu da nevidljiv postaneš?

Sad ću sve iz početka! Razradiću sadržaj do svršetka.

I utuvi u tu blesavu glavu:

Bez navike na navikavanja! Nemaš više prava da budeš nesrećan.

(Autor je književnik)