-Piše: Jovo Pejović

Sve mi se više čini da su ideje i nadanja velikog broja opozicionih glasača ovih dana zarobljene u ambasadama zapadnih zemalja, nekim centrima moći unutar Crne Gore, ali i u glavama jednog broja poslušnika sa izborniih lista pobjedničke koalicije. I ne samo nadanja, već i snovi o kojima sanjaju trideset godina, a za koje su vjerovali da su ih dosanjali 30. avgusta 2020. godine. Odjednom, kao na trupcu, prestali su govoriti o srpstvu, vjeri, Kosovu, jeziku, Rusiji i NATO-u, oni kojima su usta bila puna njegoševske Crne Gore. Tako sam i ja prećutao ono protiv čega sam se koliko do juče grčevito borio i što nikada ne bih prihvatio, jer znam da pred našim narodom u ovom trenutku to ne bih mogao opravdati, ma koliko bio u pravu. Nekada trebaju vjekovi da se otkriju pune istine. Nadam se da ove naše, crnogorske, više nikada nećemo tako dugo čekati, a bio bih tako srećan kada moje sumnje ne bi bile opravdane. Kakva je to građanska Crna Gora u kojoj nema prava za Srbe i kada se sve što ima veze sa srpstvom dočekuje na nož? Kakvi su to lideri političkih partija, kojima su puna usta građanske Crne Gore, a koji zatiru sve što je srpsko? Gdje je ta građanska Crna Gora, oličena u takozvanim građanskim liderima, na sahrani mitropolita Amfilohija, najveće ličnosti u novijoj istoriji Crne Gore? Svjestan sam da takvu veličinu nijesu mogli razumjeti poremećeni umovi sa crnogorske političke scene. Nije lako u ovo vrijeme, u gustoj šumi, naći pravo stablo, a da ga vjetrovi nijesu uspjeli nagnuti na jednu stranu. Mnogi su pokušavali, ali srećom nijesu uspjeli. Ni oni iz vlasti, ali neće ni ovi koji svakim danom mašu testamentima i oporukama, čime žele skrenuti pažnju na sebe i sebi dati na značaju. Ne postoji pravi trenutak za umiranje. Uvijek ima nešto zbog čega treba još živjeti, a mitropolit je u najvećoj mogućoj mjeri zaokružio svoj zemaljski život. Previše za jedan ljudski vijek, a više nego dovoljno za vječni pomen. Kuda će krenuti Crna Gora u vremenu koje dolazi, velika je nepoznanica za sve. Glavni razlog tome leži u činjenici što ovdje odavno nema iskrenog razgovora. Svi koji odlučuju o sudbini Crne Gore su međusobno neiskreni. Više se raduju kada jedni druge nadigraju, nego kada nešto korisno urade. U svakom slučaju ništa više neće biti kao prije. Možda kao motiv da se izgrađuju novi odnosi među ljudima mogu poslužiti riječi jedne mlade osobe koja izjavi: „Ne mogu se sjetiti kada sam poslednji put bila srećna!“ Koliko sličnih primjera ima u Crnoj Gori možemo samo naslutiti. Životni standard velikog broja ljudi je na granici preživljavanja, zato se na prevarama ne može graditi budućnost države. Čak i razmjena teških riječi izgovorenih brk u brk ima veći izgled na uspjeh od neiskrenih prepiski putem javnih saopštenja i izjava. I sve ono što nam je bilo za leđima gledaćemo kad-tad pred očima. U godinama kada su vazduh i život bili zagađani svakojakim grozotama, iznenada se pojavila nada da naša tridesetogodišnja borba ima smisla. Današnji svijet je takav da je sve tako izobličeno, naopako i izokrenuto do svoje suprotnosti. Nagledali smo se i naslušali svega i svačega i doživjeli da najgori sude najboljima. Vidjeli smo kurjake režima kako se junače nad golorukim narodom i kako proganjaju iskrene borce za slobodu. Zato je pitanje časti odbraniti ideje koje su pred nama postavili naši slavni preci, ali i svi oni koji su trideset godina u najtežim uslovima slijedili njihov put. Nijesam siguran da je mudro ćutati kada ti se čini da se pred tvojim očima ruše snovi onih koji su ti ukazali povjerenje da ih predstavljaš. Zato bih bio srećan da se moje sumnje ne ostvare i tako ostanem u društvu onih koji nijesu razumjeli šta je u pozadini najnovijih dešavanja na političkoj sceni Crne Gore.

---