-Piše: dr Blažo Zlopaša

Reljef antičke Grčke, pretežno brdovite zemlje, uslovio je da stari Heleni nikada nijesu živjeli u jedinstvenoj državi, nego u gradovima-državama koje su nazivali polisima. Jedna od najvećih kazni bilo je protjerivanje iz polisa. Taj čin bio je ravan oduzimanju građanske časti, a protjerivanje je bilo ekvivalent zabrane ulaska u polis grad-državu. Protjerani, bez prava javne riječi i učestvovanja u zajedničkom životu zajednice, bio je politički mrtav kao zoon politikon. Protjerivanje je bilo veća kazna od bilo koje druge.

Stari Grci su praktikovali i praksu ostrakizma, sredstvo političkog razračunavanja među neistomišljenicima. Porijeklo riječi ostrakizam dolazi od keramičke pločice koje su bile neka vrsta „glasačkog listića“ kojima se glasalo da neki građanin bude prognan. Na početku ostrakizmom su otklanjani oni koji se zalažu za tiraniju, a kasnije se to proširilo na sve neistomišljenike. Najvažnije je bilo odbijanje da se pobjegne i pristane na „dobrovoljno izgnanstvo“ koje bi spasilo glavu, a u istoriji civilizacije to je učinio Isus Hristos. Isus se predao dobrovoljno, a imao je vremena za bijeg. Nije dopustio svom učeniku Petru da ga brani. Odmah nakon paskalne večere, izaslanici vodećih sveštenika došli su da odvedu Hrista na ispitivanje. Imao je priliku da iskoristi konfuziju koja je zavladala. Nije pobjegao, čak je zbrinuo ranu sluge poglavara, koju mu je Petar nanio u želji da odbrani Učitelja od hapšenja. Ostatak je istorija.

Drugo veliko odbijanje da se pristane na bijeg odigralo se nekoliko vjekova ranije. Kamen temeljac etike nebježanja postavio je Sokrat. Njegovi prijatelji i učenici, veče prije izvršenja smrtne kazne, predlagali su mu da pobjegne. Isto tako, četiri godine prije svoje smrti, kada je svrgunta demokratija, odbio je da pobjegne iz Atine. Protjerivanje iz rodnog kraja je, kako običnom čovjeku, tako i velikanu, nešto s čime se ne miri lako, ili nikako. Postoji i jedan duhovit primjer protjerivanja, ali u obrnutom smjeru, u rodni kraj. Naime, Tin Ujević je dekretom beogradske policije, za kaznu zbog pijančenja, skitničenja i narušavanja javnog reda i mira bio prognan u rodni Vrgorac. Poslije boravka u Parizu, protjerivanja iz Beograda u rodni Vrgorac, nekoliko godina kasnije iz rodnog Vrgorca obreo se u Nikšić, gdje je objavio prvo izdanje „Auto na korzu“, koje je štampala „Slobodna misao“. Tin je bio poseban lik. Činio je isto što i u Beogradu, pijančio po nikšićkim kafanama. Često se hranio u „Narodnoj kuhinji i pekari“, vlasništvo mojih roditelja, u Cara Dušana ulici. Pričali su mi roditelji da je Tin bio poseban lik koga su Nikšićani zavoljeli; i u avgustu je nosio kabanicu, a po nikšićkim kafanama najviše je drugovao sa legendarnim konobarom Nikšom Kokoljom. U to vrijeme bila je velika kazna ne biti u Beogradu, kako tada možda isto i danas, jer je gustina naseljenosti Crnogoraca veća nego u Crnoj Gori!

Primjera progonstva zbog izrečenog mišljenja puna je istorija. Kad bi se mogle prebrojati žrtve pale za pravo na slobodu da se iskaže drugačiji stav, broj bi bio ogroman. Tako je ovih dana svakog slobodomislećeg čovjeka zgrozila činjenica da je pjevaču Vladu Georgijevu zabranjen ulazak u Crnu Goru, da ode u svoj grad, posjeti majku, rodbinu i prijatelje.

Vladov delikt se odnosi na javno iskazivanje negativnog stava prema režimu Mila Đukanovića, na nepristajanje na širenje umobolnih teorija mržnje između Srba i Crnogoraca. Po nalazu Uprave policije Crne Gore, „utvrđeno je da postoje razlozi nacionalne, odnosno unutrašnje bezbjednosti ili javnog zdravlja“ zbog kojih je Georgijevu onemogućen ulazak u Crnu Goru. Crna Gora je stavila embargo na uvoz Vlada Georgijeva, čime mu je podignut rejting više nego da je napravio nekoliko muzičkih hitova. Pitamo se kakva to prijetnja po zdravlje i veselje crnogorske države može biti pjevač zabavne muzike!? Možda je samo skandaloznije od te po sebi skandalozne uredbe to što je javni protest prilično tih. Zabrinjava stepen tolerancije na zloupotrebe, nadamo se, odlazeće vlasti. Zabraniti kantautoru da posjeti svoj rodni grad, dok kriminalci, plaćene ubice, siledžije i trgovci drogom veoma uspješno komuniciraju između dvije države?! Ta selektivna protočnost srpsko-crnogorske granice je fascinantna, a ovoga ljeta je imala svoju kulminaciju kada je bila omogućena samo VIP osobama i sa jedne i sa druge strane, a sve u vrijeme najniže tačke odnosa u istoriji dviju država. Plaže i kase turističkih radnika ostale su prazne, zbog čega će se i socijalne posledice osjetiti, pogotovo u katastrofalnoj ekonomskoj situaciji koju je napravila i ostavila odlazeća vlast, koja se na izdisaju bavi progonom jednog umjetnika. Ovakvih primjera zabrana umjetnika svih profila istorija je puna, ali ovakav primjer ciničnog bezobrazluka je vrhunac poigravanja osnovnim pravom slobode kretanja i ulaska u svoju zemlju.

Još jedan licemjeran primjer kakvo je to slobodno pozivanje na evropske vrijednosti u interpretaciji „DPS sistema“ kada se jedno pravo osporava poznatoj ličnosti bez ikakvog osnova! Ima tu nečeg od provincijske zavisti zbog uspjeha koji se ne oprašta, sem ako ne može da se iskoristi u svrhe samopromocije. To je po onoj logici: naši su dobri, ali dok nijesu previše uspješni i ako nas ne suočavaju sa sopstvenim manama. Vlado ne da nije bio od onih poznatih Crnogoraca u Beogradu koji nekako uvijek „mudro“ ćute i plaše se da iskažu svoj stav o „nepodopštinama“ u rodnoj Crnoj Gori, kao što nije štedio srpske vlasti, a posebno Vučića. Postavlja se još jedno zanimljivo pitanje: kako to da u vrijeme kada se na dnevnom nivou na društvenim mrežama objavljuje čitav niz agresivnih sadržaja koji su na granici širenja mržnje sa svih strana diljem bivše Jugoslavije, Vladove kritike, a koje nemaju nikakve elemente pozivanja na nasilje i terorizam, budu doživljene kao velika prijetnja crnogorskom bezbjednosnom poretku!? Možda ne mogu da mu oproste veličanstveni koncert na hercegnovskom škveru, kada je i kopno i more pjevalo zajedno sa Vladom. Kako tu primijeniti „ko pjeva zlo ne misli“! Podsjetilo me je to na ono protjerivanje Tina Ujevića, samo opet obrnuto za kaznu što si u Beogradu, a ne hvališ nas, nećeš piti kafu na škveru. Čudno i slučajno da se niko od crnogorskih kolumnista lelekača nad antifašizmom i urlikanja o evropskim vrijednostima nije osvrnuo na ovu temu da je jednom muzičaru zabranjen ulaz u Crnu Goru! Na primjer, prašina se mjesec dana diže oko „neprimjerenih“ impulsivnih izjava potencijalne ministarke kulture, koje su istrgnute iz konteksta i zbog kojih se ona izvinila, a atak na jedno elementarno humano pravo – pravo slobode kretanja i nekažnjivost iskazivanja kritičkog stava prema nekoj vlasti ili javnoj ličnosti se prećutkuje.

Matija Bećković, okićen Njegoševom nagradom, već se našao na listi onih koji ne mogu u zemlju predaka, na čemu im je, njemu svojstvenim humorom, zahvalio izjavom: „Malo su me preduhitrili, jer sam mislio da kad umrem živim u Crnoj Gori. Ne znam da li se to odnosi samo na živog ili mrtvog!?“ Ne radi se ovdje samo o „slučaju Georgijev“ već o principu, a princip se odnosi na svakog od nas, čak i ako nijesmo lično pogođeni, ili ćemo po onom pricipu „ćutao sam dok nijesu došli po mene“. Ima li boljeg mjesta da se podsjetimo na onu Volterovu misao, koju treba uvijek nanovo uvježbavati: „Ne slažem se sa tim što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to kažeš“. Tužna je država koja se brani od svojih pjevača i pjesnika!

---