- Piše: Milka Šćepanović

Nasilje u porodici i nasilje nad ženama predstavlja društveni problem s kojim se suočavaju sve zemlje, a definiše se kao način ponašanja ili odnosa u kojima se prisila, zastrašivanje, kontrola (u smislu ograničenja slobode) koriste direktno ili putem prijetnje da bi se povrijedile druge osobe i psihički, fizički, ekonomski ili socijalno ugnjetavale.

Situacija u Crnoj Gori po pitanju rodne ravnopravnosti stagnira, a može se napraviti i paralela s pravima OSI, jer su i jedna i druga politika jako slične, suočavaju se sa sličnim problemima, barijerama.

Crna Gora je u poslednje dvije godine usvojila niz značajnih akata koji se odnose na ovu oblast. U avgustu 2010. godine stupio je na snagu Zakon o zaštiti od nasilja u porodici koji je prvi specijalizovani zakon koji sankcioniše nasilje u porodici. U julu 2011. godine usvojena je Strategija za borbu protiv nasilja u porodici, a 25. novembra 2011. potpisan je i Protokol o postupanju institucija u slučajevima nasilja u porodici.

Pandemija virusa korona povećala je rizik od nasilja nad ženama, a s najviše izazova susreću se žene na selu, žene sa invaliditetom i Romkinje, koje su i prije pandemije bile u osjetljivom položaju. Strahovi, neizvjesnost, siromaštvo i ekonomska nesigurnost uvećavaju rizik od povećanja nasilja u porodici i nasilja nad ženama, koji može dovesti i do tragičnih posledica.

Nasilje nad ženama u Crnoj Gori još uvijek je tema o kojoj se nedovoljno govori, a kada je riječ o ženama s invaliditetom – statistike i mehanizmi zaštite gotovo da i ne postoje.

Set međunarodnih dokumenata, u prvom redu Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama UN, Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, te Konvencija o pravima osoba s invaliditetom UN, u skladu sa principima na kojima počivaju, promovišu i garantuju zaštitu žena s invaliditetom od svih oblika nasilja. Na papiru, više nego jasno. U praksi, daleko od primjenjivog.

O problemu nasilja nad ženama uopšteno u Crnoj Gori se nedovoljno govori. Kada je riječ o ženama sa invaliditetom, one su višestruko izložene i nasilju a i ćutanju o tome, „guranju pod tepih” ukoliko se i zna da se ono dešava. Problem je još više izražen jer se ženi s invaliditetom najčešće ne vjeruje da je žrtva nasilja. Ljudskom umu je neshvatljivo da neko može zlostavljati na bilo koji način ženu s invaliditetom. Konkretno, mentalitet društva u Crnoj Gori je, nažalost, prečesto upakovan u okvire teških neizlječivih stereotipa u kojim je žena manje vrijedna u odnosu na muškarca. Još ako je to žena koja ima invaliditet, svjedoci smo stavova da „treba da bude srećna” što je neko htio da je oženi „takvu”, te da zbog toga „može malo da se strpi”, ako koji put i zamahne rukom na nju, ili raspolaže njenim novcem, i slično. Nema kvalitetnog institucionalnog odgovora.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici na teritoriji Crne Gore predviđa posebnu zaštitu žrtvama koje su osobe s invaliditetom. Međutim, od momenta prikupljanja podataka, žene s invaliditetom kao žrtve nasilja u porodici su potpuno nevidljive.

Interesantno je da nijedan važeći protokol o postupanju u slučajevima nasilja ne uvažava invaliditet kao okolnost koja zahtijeva posebnu pažnju u postupanju, već se odnosi jednako na sve žrtve nasilja. Time pojam „jednakih mogućnosti”, u smislu prilagođavanja osobama s invaliditetom, biva potpuno zanemaren.

Žene s invaliditetom koje su koristile posebnu mjeru podrške i pomoći u sigurnoj kući navode da su porodično nasilje preživljavale od bliskih osoba (partnera, muža i članova porodice) više godina, a tražile su pomoć tek kada bi porodično nasilje eskaliralo tj. kada im je život bio u opasnosti. Broj zbrinutih žena s invaliditetom govori da se teško odlučuju da prijave porodično nasilje, navodeći kao razlog svoj invaliditet, strah od počinitelja, nedostatak podrške bliskih osoba i društva uopšte, nedostatak novca.

Sam put izlaska iz kruga nasilja nije nimalo jednostavan.

U uslovima koji u ovakvim institucijama oblikuju život korisnika, nasilje nad ženama je pojava koja se nerijetko dešava. Kako su ove žene uglavnom lišene poslovne sposobnosti i zbog toga nemaju prava da odlučuju o životnim pitanjima postaju dodatno ranjiva kategorija podložna svakom obliku nasilja, kako institucionalnog, tako i partnerskog. Deklaracija UN o eliminisanju nasilja nad ženama definiše da je „nasilje nad ženama svaki akt rodno zasnovanog nasilja koji ima za posledicu ili bi mogao da ima za posledicu fizičku, seksualnu ili psihološku povredu ili patnju žene, uključujući prijetnje da će ova djela biti izvršena, kao i prinudu ili arbitrarno lišenje slobode, bez obzira na to da li su ova djela izvršena u javnom ili privatnom životu”. Sve što deklaracija prepoznaje kao nasilje dešava se ženama u okviru rezidencijalnih ustanova.

Nulta tolerancija na nasilje prema ženama sa invaliditetom, koja predstavlja jedan od nužnih uslova za sprečavanje nasilja u rezidencijalnim ustanovama nije prisutna. Primjeri i svjedočenja korisnica usluga ovakvih institucija uglavnom govore o opravdavanju i relativizovanju nasilja. Često se smatra da je žrtva nasilja svojim ponašanjem sama dovela do nasilja, a mjere koje se nakon prijavljivanja nasilja sprovode ne ohrabruju korisnike ustanova da nasilje prijave. Najčešće kažnjeni budu i žrtva i nasilnik.

Ipak, žene u rezidencijalnim ustanovama nisu uskraćene za institucionalno nasilje. Ono što krši osnovna ljudska prava svakako jesu prisilni abortusi i kontraceptivne metode. Žene sa intelektualnim invaliditetom nisu u mogućnosti da samostalno odlučuju o pitanjima kao što je zasnivanje porodice. Odluka o tome je na starateljima ili na zaposlenima u instituciji koji umjesto žene odlučuju, kako oni to navode, u njenom interesu.

Nemojmo kriti nasilje jer i mi smo nečije šćeri!

(Autorka je direktorica NVO „Naše sunce”)

---