- Piše: prof. dr Dragan Koprivica

Starija garda televizijskih gledalaca sjeća se čuvene serije „Nesalomivi“, urađene 1959. (filmska verzija u režiji Brajana de Palme 1987), o čuvenom inspektoru Eliotu Nesu, koji je uspio da se suprotstavi čak velikom mafijaškom bosu Al Kaponeu u Čikagu, i omogući njegovo hapšenje bar po osnovu neplaćanja poreza, što je bio tek formalni razlog da bude poslat na robiju.

Interesantno je da naslov originala serije i filma glasi Untouchables („Nedodirljivi“), ali je zbog priraštaja značenja kod nas prevagnuo naziv „Nesalomivi“. Eliot Nes je, uz svoju grupu biranih, upravo nesalomivih agenata, angažovanih većinom sa policijske akademije da bi izbjegao korumpirane policajce, pokazao uz sve pritiske mafije, da niko, pa ni Al Kapone, ne može vječno biti izvan zakona jedne zemlje. Zato Eliot Nes ostaje kao lik vrhunskog policajca, koji je svojim profesionalnim postupanjem ispisao blistavu stranicu istorije američke policije.

A što se tiče naše, to je posebna priča, jer je dvije i po decenije bila pod velikim pritiscima odlazećeg režima, kao klasična ekspozitura želja i naloga moćnika iz sjenke, pritom uz logistiku iz samih vrhova policije. Ali će se i tu stvari mijenjati zbog novog talasa demokratije koji je zapljusnuo Crnu Goru.

Za razliku od velikog američkog pisca, Teodora Drajzera, koji je napisao čuveni roman „Američka tragedija“, na našem tlu bi se, u svjetlu protekle tri decenije, mogao pisati i roman „Crnogorska tragikomedija“. Ponajviše zato što je odlazeći trust mozgova najviše igrao na jednu te istu, dosad toliko pouzdanu kartu, da se svak može prisiliti na lojalnost na hiljadu i jedan maštovit način: ucjenama, zastrašivanjem, potkupljivanjem, obećanjima, manipulisanjima, itd.

A onda se, jer ničija nije do zore gorela, desilo ono već odavno poznato „istorija se ponavlja“. Jer se i najveća carstva urušavaju u trenu njihove najveće moći, a to su dosadašnji vlastodršci preumili. A možda nijesu ni znali, jer su bježali sa časova istorije.

A do urušavanja piramide moći došlo je zbog prekoračenja svih pravila. Dijelom i zbog zakonitosti da se sve vrti u magičnom krugu po sistemu „ko bi doli sad je gori“. Posebno zato što se jednom narodu napokon smučio represivni recept, koji je tako uspješno trajao skoro tri decenije, tokom kojeg je nedovoljno kalcijuma u predjelu kičme rješavalo hiljadu i jedan problem građana podložnih dekalcifikaciji.

Crna Gora mora naprijed, i tu nema druge. A u tome treba da pomognu svi, pa i dolazeća opozicija, DPS, sa svim svojim satelitskim strankama, koje su toj partiji predstavljale omču oko vrata, suvišan balast, koji je trebalo odbaciti na vrijeme.

Ako se pažljivije pogleda, Crna Gora u cjelini biće na dobitku. Provedrilo je više Gore Crne, ali to treba doživjeti montanjarski, u duhu Marka Miljanova. Bez revanšizma radi revanšizma. A ko je pelješio ovu nesrećnu zemlju neka i odgovara, tim prije što je i zatvor za ljude, a i iz zatvora se izlazi prije ili kasnije. Crna Gora mora naprijed, a to osjećaju svi, i oni kojima to odgovara, a i oni drugi. Jedno poglavlje njene ne baš sjajne istorije je zatvoreno, a otvara se novo. Daj Bože, sa što više mudrosti i odgovornosti. Da nam se više ne smije civilizovana Evropa kao oazi ekstremne diktature, lokaciji šverca i kriminala i, naravno, sofisticirane retorike, iza koje se skrivalo sve i svašta.

Većinska Crna Gora ipak se pred Bogom i narodom, i cijelim svijetom, pokazala kao nesalomiva, i vratila sama sebi. Bolje ikad nego nikad. Ko nije vjerovao u njen preporod, mora na doškolovanje. A uvjerenje Eliota Nesa da niko ne može biti iznad zakona jedne zemlje, u njegovom slučaju, Amerike, može se potvrditi i u Crnoj Gori. Pod uslovom da sve ne bude samo još jedna oblanda za lakovjerne, mada ne bi trebalo. Crna Gora mora naprijed, da ne bismo izgovarali poznate stihove „pauci su nebo premrežili“. U svakom slučaju, neka je svima srećan novi početak i iskorak Crne Gore ka Evropi i svijetu.

---