-Piše: Milisav S. Popović

Slatki miris mahovine, i reski zov poljane. Istom stazom pođoše uzviše, do vrela šume. Selo ostade za njima, mnoge oči ih propratiše, dok nisu zamakli iza prvog drvoreda. Pa se seljani i novopridošli pitali „kuda li će?”. Osjećali su se nesigurno kad čiča odšeta. Plašili su se da bi sa njim čudesa utekla, da bi sve nestalo, tek tako.

Kozica se držala lijeve strane njegovih pantalona, ko poslušni paćo, i gazila baš onako kako starac korača. Pogledivala bi ga, na svaki treći uzdah, podižući bradicu, čisto da provjeri da li je jedar i kadar. Pa kad se uvjeri da dobro je, žvakne slasno – žvakne zadovoljna što baš tako je.

– E, sad možemo da pričamo. Nema nikoga – prozbori životinjka.

– Što i da te čuju? Više su navikli na svakočinjenje od mene.

– Znam... ali isto. Prostodušni su to ljudi.

– Pravo kažeš.

– Na isto mjesto? – upita za pravac, nadajući se drugačijem odgovoru.

– Da... – slegnu ramenom, drugo mu je dob ukočila –... Možda malo iznad.

Kugla vazduha u grlo joj se utrpa. Ni da ispljune, ni da je proguta:

– Misliš da će ovog puta da upali?

– Skoro da sam siguran.

Kozica zastade... spusti glavu, došlo joj da zaplače.

Čiča se okrenu, frknu što je takvu (opet) zateče, ali, spusti se blago do nje. Da je mazi dok ne prođe.

– Malena... – umiluni joj poljanče između toplih ušiju –... dosta je. Baš je dosta, i dovoljno je. Zar ne misliš?

Sad ona priđe bliže. Ukorači mu u krilo. Osjeti miris grudoduše, miris svijeta koji joj svijet poklonio, nasloni bradu na njegovo slabo rame, i prireče pažljivo:

– Znam... ali se nadam da će biti kao i uvijek. Da neće da mogne.

Osmijehnu se, uspravi, i nastavi da hodi uzviše.

– Moraš da vodiš računa... „mogne” ne može. Bolje sam te naučio.

– Opet o pravopisu? – namršti se kozica.

– Što da ne? – pljesnu dlanovima – Čeljade uvijek treba da uči kako pravilno da govori. Tako izraz... – hitro je pogleda –... šta?

– Tako izraz postaje iskaz.

– I?

– A iskaz je misao koju svako treba što preciznije da tvori.

– Bravo, malena! Jer kad imamo iskaz... onda smo mnogo toga riješili. Stvari i pojave smo pravim imenom nazvali, a tada... – na momenat utihnu –... a tada, mnogo manje boli. I sve hoće da zacijeli.

Takva je bila njegova sposobnost... ko god da je došao, sa bilo kakvom mukom da je u kolibu ušetao, samo bi od njega tražio da tačno kaže šta se desilo, šta fali, i gdje je prestalo? A onda bi on u svesku nešto zapisao, i to bi se obistinilo. Tako se čudo za čudom nizalo... dijete bi ozdravilo... neko drugo bi se u nerotkinji rodilo... bolest bi se usukala, pa otpala... tegoba raznoljuta bi nestala.

I o čiči se pročulo.

Ko god da je htio da bude spasen, spasen bi od njega pošao. Jedino što se tražilo „izreci tačno kako i šta bi trebalo”.

– A kako si onda mene?

– Ti... ti si posebna priča, malena. Jedino jare koje je iz mati poteklo, i kojoj sudba namjeri da odmah nestane. Htjelo je nešto da ni dva udaha ne uzmeš... tek što si došla, trebalo je da odeš. – Prste u dlan smjesti, pa najmanji stegnu – Ali se sjećam, kao da se sada dešava, sjećam se kako si me pogledala. Onako sitna... u očima ti je pisalo „molim te, ja bih ovdje da ostanem. Ne daj da isteknem”. To je bilo dovoljno... i evo mi te, toliko ljeta kasnije. Naše divno, divno druženje.

– A govor?

– To čudo već nije od mene... to je nešto drugo. No, ne pitam. Srećan sam što tako je.

I tako, malo po malo, do lakta šumskog zavoja stigoše... taman do klanca sa kojeg orlići uče da lete. Bez riječi je zamoli da ga više ne prati, da tu zastane... On krenu naprijed. Stade iznad litice. Jer, osim kozice, niko nije znao šta mu je... Kad spasiš toliko duša, ne nastupa sreća, već čemer od košmara „Koliko li je na svijetu onih kojima je magija potrebna?” Ta vrsta soli krv mu je zatrovala. Srce stegla, razbucala.

Korak napravi... i njime nestade. Gledala je u mjesto gdje ga više bilo nije.

– Nemoj da mogne. Molim te Bogu, nemoj da mogne!

– Kaže se „bože”! – blage struje ga vratiše gore.

Pritrča orošene njuškice i ugura mu glavu u krilo.

– Ne znam zašto opet neće?

– Prosto je. Jer smrt, tajane mili, nema prava na tebe.

– Tja. Probaćemo negdje opet.

– Vidjećemo... ajmo sad – poče razdragano da poskakuje – Ima sudba dolje, što traže da budu popravljene. Praporci i pahulje. Deda Mraz stiže!

(Autor je književnik)

---