-Piše: prof. Miluša Milošević Ljiljanić

Vi, gospodo, vi ljudi, vi medicinari Crne Gore, obraća vam se „mali čovjek” – građanin, osoba od krvi, mesa i duše uz ogroman broj istomišljenika živih i s molitvama preminulih, za vaše zdravlje i snagu da izdržite u borbi sa ovom pošasti kakvu čovječanstvo nikada prije nije doživjelo, a nazvaše je Kovid- 19.

Vama koji nad svojim pacijentima „skrivate” suze, vama koji ipak ne možete te suze skriti upućujem naklon do zemlje i molitvu do neba. Znam da vam ne treba reći da nas spasavate, jer nas spasavate više nego što možete i ne možete.

Vama koji radite po osamnaest sati dnevno ne pitajući kada će plata i da li ćete je uopšte imati, vama opet i opet i bezbroj puta naklon do zemlje i molitva do neba.

Vi oblačite svoje bijele mantile ostavljajući svoju đecu, muževe, supruge, svoju braću, sestre, stare roditelje i odlazite pod maskama i u medicinskim skafanderima da donesete nadu oboljelima. Radite po osamnaest sati, priključujete infuzije, testirate zabrinute koji u kilometarskim redovima čekaju da budu testirani, koji se vraćaju sa zebnjom u srcu u svoje porodice i na radna mjesta da održe život svoj i život države.

Vi, medicinari ponosite Crne Gore, potomci junaka za slobodu, vi ste heroji novog vremena!

Danonoćno bdijete nad pacijentima bez obzira na vjeru, religiju i naciju i nakon iscrpljujućeg radnog dana vraćate se u svoje porodice s radošću da ponovo zagrlite svoju đecu, muževe, supruge, braću, sestre i stare roditelje i istovremeno noseći zebnju u duši da upravo vi možda donosite taj nevidljivi virus od vaših pacijenata u svoje kuće, stanove, podstanarske sobe. Vi ne pitate za platu, vi naprosto volite svoj posao. Vi radite po Hipokratovoj zakletvi, a zakletva je zakletva. Dok vas pacijenti dozivaju glasom koji se čuje od mora do Durmitora, od Lovćena do Kotora i šire i bliže, vi s maskama, rukavicama medicinskim skafanderima, stečenim znanjem i iskustvom ponosito idete svojim pacijentima i osmijehom i ponekom skrivenom suzom dajete nadu za život. Nada nikada ne umire, vi to znate, a znaju i vaši pacijenti. Huče Tara, Morača, Zeta i sve rijeke i planine ove prelijepe zemlje, daju vam snagu i plaču što i one ne mogu biti od pomoći koju bi vam htjeli dodati u toj nadljudskoj borbi za svaki život, mali, veliki, mladi, stari.

Svo bilje i rastinje diše i šalje vam dah ispod vaših maski i skafandera da i vi možete da dišete. Sve biljke i životinje, ptice i ribe i sva bića ove zemlje vam daju dio sebe da izdržite i spasite nas. I nakon napornog dana, ponekada tuge, a češće radosti vraćate se u svoje porodice, s vrata skidate bijele mantile, ubacujete ih u mašinu za veš na sto stepeni da ubije mogući virus utkan tog proteklog dana.

Tuširate se da sperete mogući virus na sopstvenoj koži i rukama i onda grlite najmilije koji vas dočekuju s toplim čajem, brižnim pogledom i najjačim zagrljajem. Ponovo ste skupa u porodičnoj radosti, zajedničkoj večeri, pregledate domaće zadatke svoje đece, čistite i dezinfikujete prostor gdje borave vaši najmiliji. Pročitate poneki bajku najmlađima za laku noć. Možda i vi utonete u san do novog zvona za ustajanje i opet iznova ponosno oblačite svoj bijeli mantil.

Grlite najmilije s tugom u očima i ponosno opet idete „na bojno polje” da spasavate još života jer ste položili Hipokratovu zakletvu. A zakletva je zakletva!

Vama ljudi u bijelim mantilima pjevamo najljepšu odu radosti dok nam poneka suza kapa iz oka. Ako ne postoji nagrada za doprinos u medicini ili ako postoji, vama „krojačima” pravnog, ekonomskog i svekolikog uređenja ove države, na molbu svih nas i vas koji saosjećate sa ljudima u bijelim mantilima, obraćamo se molbom da predložite ove naše heroje za Nobelovu nagradu za ljudskost, a ako takve nagrade nema, neka je nadležni uvedu.

Dubok naklon i zahvalnost do neba svim ljudima u bijelim mantilima.

---