-Autor: Konstantin Egert

Vladimir Putin ćuti. Ne žuri mu se da čestita Džou Bajdenu na pobjedi na američkim predsjedničkim izborima. Njegov portparol Dmitrij Peskov objasnio je da je razlog u tome što je predsjednik Donald Tramp zahtijevao ponovno brojanje glasova u nekoliko država. Ali, nije u tome stvar. Putin, za kojeg je odlučujuće da nikad ne izgleda slabo, pokazuje Bajdenu da se, i pored sankcija Zapada Rusiji i međunarodne izolacije, ne libi da se suprotstavi novom „vođi slobodnog svijeta“.

Bajden će Putinu da bude peti američki predsjednik. Prvi je bio Bil Klinton. Putin gaji pomiješana osjećanja prema nekadašnjem potpredsjedniku Bajdenu. On je jedan od onih članova vlade Baraka Obame, koji nije krio simpatije za Dmitrija Medvedeva, čuvara mjesta za Putina od 2008. do 2012, i nadao se da će se on kandidovati za funkciju predsjednika. Takve „uvrede časti“ Putin ne zaboravlja. I navodno ne prašta.

S druge strane, Putin je otvoreno prezirao vladu Obama–Bajden. Smatrao ju je slabom i neodlučnom. Ona je otezala i protivila se pred usvajanje „Magnitskog zakona“ u Kongresu, kojim bi širom svijeta mogli da budu kažnjeni političari i službenici koji su prekršili ljudska prava. Dopustila je da Bašar al Asad upotrijebi hemijsko oružje protiv sirijskog civilnog stanovništva, čime je prešla sopstvenu „crvenu liniju“, i onda bespomoćno gledala kako Rusija šalje svoje borbene avione i pomaže sirijskom diktatoru da se odbrani. Još važnije za Putina je bila Obamina uzdržana reakcija na aneksiju Krima i na kraju njegovo odlučujuće oklijevanje da snabdije ukrajinsku armiju bojevim oružjem. Tek je Trampova administracija promijenila tu politiku.

Sada Putin čeka da vidi da li će vlada Bajden–Haris postati „Tim Obama 3.0“ ili će zauzeti tvrđi stav prema Moskvi. Vjerovatno se neće dugo čekati da se to sazna.

Bajdenov tim bi veoma brzo morao da stupi u kontakt s rukovodstvom Ruske Federacije, kako bi započeli pregovore o novom sporazumu o strateškom naoružanju, a koji bi trebalo da zamijeni Sporazum Start 3, koji su 2013. potpisali Obama i Medvedev. Moskva i Vašington sada diskutuju o produženju na godinu dana. Trampova administracija želi da Kina, koja u ovom trenutku toliko povećava svoj arsenal nuklearnog oružja, takođe pristupi novom sporazumu. Ona polazi od toga da će Putin svog strateškog partnera Si Đinpinga da ubijedi da i on sjedne za pregovarački sto. Da li će Bajden na tome da insistira ili će odustati od teme kineskog učešća? To će Kremlju i svijetu automatski da signalizira da li će njegova vlada nastaviti s tvrdom politikom republikanaca prema Kini, što je veoma važan znak za Putina, koji se na svjetskoj pozornici sve više prepliće s režimom u Pekingu.

Postoje još tri pitanja u vezi s kojima Kremlj čeka signale iz Bijele kuće pod Bajdenom: Bjelorusija, trovanje Alekseja Navaljnog i Evropa, a posebno Njemačka.

Hoće li nova američka vlada da poveća pritisak na Lukašenkov režim? S Putinove tačke gledišta, to će pokazati da li je novi predsjednik spreman da se suprotstavi želji Moskve da kontroliše postsovjetski prostor, uključujući i Ukrajinu.

Da li će Bajden isto tako da osudi pokušaj ubistva vođe ruske opozicije Navaljnog, kao što je to uradila Evropska unija? Bajdenov stav i stav Amerikanaca u slučaju Navaljni je za Putina tema od velikog značaja. To isto važi i za stav nove američke vlade o projektu gasovoda Sjeverni tok 2. Trampova administracija, uz podršku Kongresa, vrši ogroman pritisak na Angelu Merkel da odustane od tog skoro završenog projekta.

Berlin se do sada opirao Trampovom pritisku. Više evropskih političara mi je reklo da bi za Angelu Merkel mnogo lakše bilo da postigne kompromis s Bajdenom, nego sa aktuelnim američkim predsjednikom, kojeg u Njemačkoj baš i ne vole. Ako bi se to dogodilo, bio bi to žestok udarac Putinu. Ali, ovdje se radi o tome da li će Bajden gasovod da postavi kao problem ili će jednostavno preći preko toga. Na sva ta pitanja odgovori će stići veoma brzo, odnosno odmah po preuzimanju funkcije. Doduše, samo pod jednim uslovom: da ta sporna pitanja ne zatrpa američka unutrašnja politika ili ideološke borbe unutar Demokratske stranke. A to bi zapravo Vladimiru Putinu bilo najdraže.

dw.com

---