Piše: Krsto J. Pejović

Često se, valjda zbog izbora člana Sudskog savjeta, apostrofira pojam ugledni pravnik, a rijetko ko kaže pravedan sudija. Naravno, bez uglednog pravnika nema ni pravednog sudije. I jedan i drugi treba da budu moralne ličnosti podobne pravdi. I jedan i drugi treba da budu vezani za trojstvo – pravda, svrsishodnost i pravna sigurnost. Gete bi kazao – umjetnik postoji samo ukoliko je izražen u umjetničkom djelu. Analogno tome, sudija i ugledan pravnik bi svoju dužnost iskazali u onoj mjeri u kojoj su sposobni da pribave „važnost primjene zakona“. Ponekad sudija, pa i ugledni pravnik, mora biti takav da se moraju oduprijeti svakom pritisku, a oduprijeće se uvijek ako su suvereni u svom radu, ako su pravedni i ako ne gaze struku i nauku. Njihov položaj mora biti zaštićen zakonom, bez miješanja drugih oblika vlasti, u njihovu nadležnost, mada sudska nezavisnost ne smije biti „utopljena u sudsku tiraniju“. Inače, nezavisnost sudova jedino može biti ograničena Ustavom i zakonom. Iako je pretežan broj sudija suveren u obavljanju svojih funkcija, treba reći da narod ne govori o pravnom sudiji već o pravednom sudiji, znajući da su moralne ličnosti oni koji su potčinjeni pravdi. Najbolja djela stvara onaj koji ne može sem pravedno da djela, i to je ono što sudija ne može smetnuti s uma, a ni član Sudskog savjeta, ukoliko želi da primijeni svoj materijalni zakon. Mada je lako biti protiv stvarnosti, kao što je lako podvrgnuti ruglu sve, ipak se ne smije u nekoj kritici ili ocjeni stanja preći preko linije, jer obzirnost mora postojati. U vremenu kad vlast ne poštuje dovoljno zakon, nije čudo što onda narod ne poštuje dovoljno državu. U takvom miljeu nije lako opstati kao „veliko-sudija“, odnosno član Sudskog savjeta. Sudije svugdje u svijetu svojim dignitetom čine da narod poštuje državu, a i država svoj narod. Ukoliko budemo manje živjeli u svijetu „strasti i ličnih interesa“, sudije će biti bliže pravdi, kao i članovi Sudskog savjeta svojoj dužnosti. Otuda, na svakom građaninu je da štiti zakonitost, i to je njegova funkcija i njegov patriotizam, a nadalje, to je svakako apsolutna dužnost sudije. Ukoliko narod ima pravo da vidi da se njegovi zakoni poštuju, utoliko je njegova obzirnost prema sudstvu potpunija. Inače, put i sigurnost rada sudije, odnosno uglednog pravnika je njihov princip slobode koja im je data da tragaju za pravdom, odnosno da stvari rješavaju u skladu sa zakonom. Ukoliko su oni kadri da legitimišu sebe kao instituciju, posredstvom slobode uma, u granicama Ustava i zakona, pokazaće da ne postoji odluka bez mjerila pravednog. Ne smije se zaboraviti da je u modernoj državi zakon suveren i njega ne čini pravednim njegova sadržina nego činjenica da se obraća svima i da ga sudije primjenjuju prema svima jednako. Dakle, ukoliko je zakon u njegovoj primjeni suveren od drugih organa vlasti, suveren je i rad sudije. Za sudiju norma treba da je „visok značaj pojma pravde“. Za neke to važi (sigurno i za neke članove Sudskog savjeta), ali za druge ne. Nezavisnost je privilegija stamenih, pravednih i nepokolebljivih sudija, kao i uglednih pravnika koji treba da čine Sudski savjet. Sudija bez suvereniteta je kao brod bez kormilara. Nijesu stari Latini bez razloga ukazali da je pravičnost bolja od strasti. Jedna poslovica naroda sa Istoka kaže da je pravda korisnija državi nego profit. Ako je Crna Gora danas bez profita, ne daj bože da smo u tolikoj mjeri bez pravde. Zarad onog znatnog broja sudija koji časno primjenjuju pravo, podsjetimo „da je pravda temelj države“. Inače, da nije pravde i sudija, ne bi bilo jednakosti i pravne sigurnosti. Doslednost i dostojanstvo sudije, kao i uglednog pravnika je utočište pravde i istine. Priča ne bi bila potpuna, ako ne bismo rekli da je dužnost svakog građanina prema sebi da sačuva ljudsko dostojanstvo u vlastitoj ličnosti.

Sudije i ugledni pravnici moraju biti nešto više od prosječne intelektualnosti, kulture i obrazovanja. To je uvijek svojim studentima isticao prof. dr Radomir Lukić. Vrijeme u kom živimo nedvosmisleno ukazuje da je uloga pravnika da „funkcioniše kao racionalni tehnolog“, i to tako da svoje znanje i vještinu drugima pruža na raspolaganje. Iako danas mnogi govore o pravdi onoliko koliko je razumiju, mora se znati da moralni stavovi imaju društveno porijeklo, i to kako kod sudija tako i kod uglednih pravnika. Ovo saznanje ne može mimoići ni sudije, kao ni članove Sudskog savjeta, koji po svojoj vokaciji „kontrolišu sudstvo“ i to u granicama utvrđenim Ustavom i zakonom. Budući članovi Sudskog savjeta, prosvećeni karakterom pravde, „mogu zauzeti“ takvo svojstvo ako su samo i jedino podvižnici zakona, pravde, pravednosti, pravilnosti i pravnosti. Član Sudskog savjeta ne smije ustuknuti pred pritiscima raznih političkih stranaka, njihovih ideologija, ili bilo kojeg drugog organa vlasti. Oni moraju biti ličnosti koje će sebe staviti u nezavisan položaj. Moraju biti u dodiru s pravdom. Da se ne zaboravi, organ koji bi se eventualno miješao u rad Sudskog savjeta izvršio bi suspenziju njihove javne funkcije koja je im je data Ustavom i zakonom. Dakle, članovi savjeta se moraju podrediti svojoj funkciji na način da prihvate Sudski savjet onakav kakav je dat u duhu njegove nadležnosti. Spinoza bi rekao, poštenje je najbolja politika. Toga moramo biti svjesni svi. I jedino te politike treba da se pridržavaju sudije i članovi Sudskog savjeta. Inače, ono što u sebi nosi poštenje jače je od ikakvog zakona. Zato se potrudimo da niko ništa ne uradi voljom koja nije od pravde data. Ovo nije nikakva akademska pridika već etički odnos autora teksta prema pravnoj struci kojoj i sam pripada.

---