- Piše: Milutin Mićović

Kako ćemo ako nećemo? Ili, kako ćemo ako hoćemo? Šta hoćemo, ako nećemo kako se hoće, ili kako ćemo ako hoćemo to što ljudi od nas očekuju? Što očekuje od nas Crna Gora? Volim ovako da formulišem pitanje, iako može da izgleda da se radi o nekom apstraktnom adresatu. Šta je sve Crna Gora? Mnogo pretendenata ima da odredi ko je i šta je Crna Gora. To smo vidjeli u ovom tek prošlom mučnom vremenu. S najviše ambicije htjeli su da odrede njen identitet, oni koji loše stoje i sa svojim identitetom, i sa kulturnim i duhovnim kontinuitetom Crne Gore. Zato se morao pozvati narod da to kaže. I ovaj put, narod se u toj ulozi doista pokazao kao narod, a ne masa i „pučina grdna“. Najvažnije što se desilo u ovom narodu za poslednje tri decenije jeste upravo to – da se iskristalisala u njemu svijest ko je i šta je. Ovoga puta obistinila se latinska poslovica: Vox populi, vox Dei (Glas naroda je glas Božiji). Još ako dodamo činjenicu da su crnogorke vlasti poslednjih decenija upravo koristile državnu vlast da državnim programima unište u narodu upravo tu noseću i elementarnu svijest – ko je i šta je. Držeći da će tako obezbijediti apsolutnu vladavinu nad narodom koji će vremenom zapasti u kolektivnu amneziju.

Tom zaboravu doprinosio je i idolatrijski odnos prema konceptu „građanske države“. Taj koncept sam po sebi nije sporan, ali on u savremenoj upotrebi podrazumijeva negativan odnos prema onom što je nacionalno, a to znači prema nacionalnoj kulturi, nacionalnom pamćenju, i statusu državotvornog narda. Zbog ovog koncepta likvidirana je i kategorija državotvorni narod, koji je upravo zbog ovako nametnutog građanskog koncepta Crne Gore morao biti razdijeljen na dvije antagonističke grupe – Srbe i Crnogorce, koje počinju da se truju opakom sviješću da Crnogorci treba da su antiserbi, i Srbi – anticrnogorci. Narod se dijelio surovim utilitarnim političkim konceptima, ali iznutra on nije bio podijeljen, što se pokazalo i na ovim izborima.

Šta sad hoće lideri pobjedničkih koalicija, posebno lideri DF-a? Nijesu se ni pojavljivali za vrijeme izborne kampanje, sad se samo oni pojavljuju kao da su samo oni izvojevali ovu pobjedu. Za vrijeme njihovog vojevanja, narod koji ih je glasao, stalno je ostajao u porazu, a oni u Skupštini. Za vrijeme njihove borbe za prava Srba u Crnoj Gori, zakonski i Ustavom, degradiran je srpski jezik u Crnoj Gori, a time i srpska kultura, i istorija. Na kraju donijet je i diskriminatorski zakon protiv srpske crkve u Crnoj Gori. Šta hoće sad ti lideri hipertrofiranog narcizma, i razuzdane megalomanije? Zar nemaju malo stida pred narodom, koji ih nosi na leđima, a oni taj narod za koji se tobož bore ostavljaju u poniženju? Evo sad je taj isti narod izbavio i sebe i njih iz dubokog poniženja, ali ne zahvaljujući njima, nego krajnjem osjećanju da se nemaju u koga pouzdati „do u Boga i u svoje ruke“. I umjesto da su zahvalni narodu koji je i njih izbavio iz poniženja, oni se opet bave ličnim prvačenjem i raspaljenim vlastoljubljem, koje blesavom neodgovornošću može da ostavi narod bez pobjede koju je izvojevao, crkvu bez prava na realno postojanje, a njih bez mrve časti. Kako imaju obraza da umanjuju ulogu mandatara Krivokapića, u kome je najponiženiji pravoslavni narod prepoznao onog kome može dati povjerenje? I upravo kroz to povjerenje desila se ova izborna pobjeda, i urušavanje jednopartijske, komunističke, diktatorke vlasti, koja dvije poslednje decenije sistemski i sitematski razara državotvorni narod, duhovne i kulturne temelje Crne Gore. Oni su konstantno pričali da to mogu da učine, a pokazivalo se da ne mogu. Toliko bitaka izgubiti i opet tražiti od naroda da (o)stanu na prve položaje, nije samo nedostatak moralne odgovornosti, nego i elementarne inteligencije.

(Autor je književnik)

---