-Piše: Željko Pavićević

Odluka predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da za mandatara predloži Zdravka Krivokapića ocijenjena je kao razumna i zrela. Đukanović je ponovo u političkim krugovima okarakterisan kao „namazan“ ali moderan evropski političar. Potezi koje Đukanović povlači nakon izbornog fijaska ukazuju na promjenu njegove doskorašnje, moglo bi se reći destruktivno-ofanzivne strategije koja je svoj vrhunac imala u izglasavanju „zakona“ i „podrivanju“ SPC i njenih poglavara. Povratak na pragmatičnu politiku djelovanja mogao bi povratiti povjerenje glasača u politiku DPS-a i označiti eventualni preokret na političkoj sceni Crne Gore.

Formiranje crnogorske vlade nakon izbora prate turbulencije čiji će rezultat neminovno biti slaba koaliciona vlada opterećena mnogobrojnim zahtjevima velikog broja stranaka koje će u njoj participirati. Svakako, ovakva vlada neće imati dug rok trajanja ali će ojačati prisustvo pojedinaca na političkoj sceni čiji politički aktivizam ubira sve veće povjerenje građana. Trzavice između Dritana Abazovića i ostatka „pobjedničke ekipe“, a u vezi sa spornim resorom bezbjednosti, jesu ključni element dugotrajnog odlaganja formiranja vlade, ali i kamen spoticanja u njenom funkcionisanju nakon formiranja. „Crno na bijelo“, kao i koalicija „Mir je naša nacija“ su opcije čije dosadašnje djelovanje „iritira“ stranke „nacionalnog spasa“ i istovremeno opcije koje imaju ogromnu koalicionu širinu. Dritan Abazović povlači veoma promišljene poteze kojima sigurno neće izazvati svoj eventualni izlazak iz „saveza“, ali bi mogao dovesti do „izbacivanja“ iz njega. Ovo nikako nije loša strategija. Baš suprotno, strategija koja će razotkriti pozadinu političkog djelovanja pojedinih, prije svega prosrpskih političkih subjekata unutar „ekipe“ i njihove ne toliko pametne planove za budućnost Crne Gore.

Sa druge strane, DPS i Milo Đukanović uveliko rade na pregrupisavanju svojih redova i transformaciji stranke. Imenovanje Krivokapića za mandatara ukazuje, s jedne strane, na otklon od politike doskorašnjeg samouvjerenog i rigidnog djelovanja predsjednika, a, sa druge, da je udar na SPC i njene velikodostojnike bio nepotreban i potpuni politički promašaj. Ko god da je savjetovao predsjednika da okrene ćurak i „udari“ na crkvu, sada je persona non grata u njegovom okruženju. Iako je DPS stranka s najviše mandata u parlamentu Crne Gore i s mjestom predsjednika, ona nije u mogućnosti da formira vladu. Međutim, ima dovoljno vremena da se transformiše i povrati povjerenje glasača kao i pojedinih političkih subjekata koji su danas među „pobjednicima“. Kontrola nad službama bezbjednosti je krucijalna u eventualnom okretanju Crne Gore ka modelima vladavine razvijenih evropskih država gdje su dobra vladavina i stabilnost političkih institucija ključni za ekonomski i privredni razvoj. Ukoliko ovaj „resor“ pripadne koaliciji CnB, pomak ka sprovođenju evropskih standarda je moguć. Međutim, može li Crna Gora dozvoliti da ovim službama upravlja neko ko ne dolazi iz redova prosrpskih snaga, i ukoliko može, koliko dugo će to upravljanje posmatrati? Ukoliko sektor bezbjednosti pripadne platformi CnB, teško da neće doći do „saplitanja“ unutar koalicione vlade i njenog usporenog rada opterećenog stalnim „sabotažama“.

Ovakav scenario u kojem imamo nefunkcionalnu, zahtjevima opterećenu vladu, doveo bi do raspuštanja parlamenta i raspisivanja novih izbora nakon kojih bi raspodjela snaga bila potpuno drugačija, a u krilu DPS-a mogli bi se naći politički subjekti okupljeni oko Abazovića i Bečića. Naravno, ovakvo nešto dolazi u obzir samo ukoliko DPS pristupi ozbiljnoj reorganizaciji i postavljanju nekompromitovanih ličnosti na vodeće funkcije unutar stranke. To bi praktično značilo i povlačenje Đukanovića iz političkog života Crne Gore, uz garanciju njegove slobode kretanja što je značajno kako za Crnu Goru, tako i za njenog trenutnog predsjednika, uzimajući u obzir stanje u kojem se država nalazi nakon 30 godina duge vladavine Mila Đukanovića.

Iako su neki od ključnih dogovora između vodećih političkih figura u strankama opozicije morali biti postignuti još prije pobjede na izborima, slika djelovanja opozicionih stranaka u Crnoj Gori se danas ne razlikuje od one koja je bila viđena u njenom djelovanju protiv Đukanovića, a do njene „pobjede“. Neorganizovanost i nadmenost nekih njenih lidera iznad je interesa građana koji su „pobjednicima“ dali povjerenje da, ako ne u cjelosti, dijelom ispune izborna obećanja. Iako od „krupnih riječi“ i „velikih obećanja“ u vezi sa odnosom prema Srbiji i Kosovu očigledno neće biti ništa, nova vlada ima dovoljno „materijala“ da započne strukturne reforme. Međutim, kako uvijek bude na ovim prostorima, lideri se obično bave trivijalnim stvarima u cilju lične promocije, a na štetu interesa naroda i zemlje. Možda će nova vlada Crne Gore imati nekakvog uspjeha za pojedince i njihovu promociju, ali malo toga će uspjeti da uradi za narod Crne Gore. Ona će biti fasada politike koja neće dati krupne rezultate, rezultat „trulih“ kompromisa i sredstvo za promociju političkih subjekata. Svakako, njeno bitisanje, koliko god bude trajalo, biće „dobra lekcija“ kako za DPS kao gubitnika izbora, tako i za prividne pobjednike i njihovo eventualno bolje pozicioniranje na političkoj sceni Crne Gore.

---