-Piše: Maksim Drašković

Mili Bože, čuda golemoga, ko to vrišti u gori dukljanskoj? Je li neko dopadnuo rana, pa mu ljute rane dodijale, il’ je nešto i od toga teže, pa od toga gora odliježe? To niti je jedno, niti drugo, već to cvile dukljanske komite: Žile, Đono, Čirgi i Milenko, Adžo, Brki, Šuko i Andrija, Papo, Šeki, i brat mu Andrijaš – i ko će ih nabrojiti redom? Ljuto cvile, jes im od nevolje. Vaskrsnuli Srbi krvoloci, kad se više niko nado nije. Sjetili se krvi i predaka, svog ognjišta i svojih svetinja. Oće Crnu Goru da odnesu, da odnesu u zemlju Srbiju i da druga postane sudija… Vrište gromko dukljanske komite, tužna vriska čuje se do neba – sad im popis nikako ne treba…

Ima li neko ko može ovo ludilo da objasni? Što se bojite, malovjerni? Ako ste sigurni da u Crnoj Gori nema Srba, ili ako ih ima da su to tuđini, čega se onda plašite i zašto ovoliko koevitezate i strecate od predstojećeg popisa? Gdje je sad ta vaša pusta demokratija i kako to da sad odjedanput sumnjate u slobodu izjašnjavanja? Da li to time odajete sebe i nehotično priznajete da ste na svim dosadašnjim popisima vještački i nasilno gospodarili voljom ljudi? Ličite na onog lupeža i nasilnika koji je nekome sve ukrao i oteo, pretvorio ga silom u ono što nije, porobio ga i prevjerio, pa se sad, kad je uhvaćen na djelu, uspaničeno boji da je došao momenat da „pokoljenja djela sude“ i „šta je čije daju svjema“.

Pustite ljude da sami prate svoj krvotok, da idu putem otaca svojih – da budu ono što jesu! Narod se sam i konačno (uz pomoć svojih duhovnih pastira, čija je sveta dužnost da brinu o svom stadu kako ne bi zalutalo) izborio za trenutak slobode i zaslužio da slobodno prodiše. Po prvi put, bogzna otkad, ljudi u Crnoj Gori nijesu podanici, već slobodni građani i neće niko nikome soliti pamet. Zašto ste onda toliko nervozni i zebete od popisa? Izgleda, i Bogu hvala što je tako, da ste nabasali na tanak led i da sad sami sebe naivno razotkrivate, te svojom nervozom i uspaničenošću priznajete da ste u toku čitavog prošlog vijeka nasilno i vještački pocrnogorčavali Srbe.

Svi dobro znamo da vam je Joška utro put tog genocidnog inženjeringa i nacionalnog preoblikovanja srpskog bića u Crnoj Gori, a vi to, uz pomoć Vatikana i bjelosvjetskih srbomrzitelja i bogohulitelja, podanički nastavili. Stoga se i ne čudim što ste sad, kad je došao trenutak pravde, zapjenušeno zaštektali i bljujete srbomržnju poganim jezicima izroda. Bolje bi bilo da i sami, umjesto što se davite u srbomržnji i sopstvenim lutanjima i zabludama, prošetate stazama predačkog rodoslova. Da pronađete sebe i vratite se na predački put. Ne treba niko da vas ubjeđuje. Dovoljno je da prepoznate istinu. Ne morate ići predaleko – ne dalje i dublje od Knjaževine Crne Gore. Jesu li vaši preci bili među onih devedeset pet posto Srba, ili među onih preostalih pet posto? I šta je to Joška, podaničkom poslušnošću svojih komunističkih kerbera, učinio s njima? Gdje su nestali? Da li ih je nekuda iselio, pa umjesto njih doselio marsovce, ili im je promijenio krv u žilama i stvorio od njih istih nacionalne Crnogorce? Nije li i sam Đido, te zlosrećne četrdeset osme, priznao da je to učinio po direktivi partije, a da ni tada nije smatrao da Crnogorci nijesu Srbi?

I zato, gospodo Dukljani, ne vrištite kao Damjanov Zelenko. Ne bojte se slobodne volje i izjašnjavanja slobodnih ljudi. Evo, vi slobodno, kako jedino i znate, ubjeđujte, ucjenjujte, vršite pritisak, unijatite, stvarajte druge vjere i nacije – neka to bude vaša demokratija, naviknuti smo mi na nju. S naše strane imate tvrdu vjeru – mi nećemo ni pomisliti da koga ubjeđujemo. Potrebno je samo ohrabriti ljude, da budu ono što jesu i da idu putem predaka svojih. Oni su ionako tim putem povratka, hrabro, nepokolebljivo i nezaustavljivo krenuli.

---