- Piše: Igor Damjanović

Više stotina ljudi poginulo je nakon što je poslije duže od četvrt vijeka ponovo odmrznut konflikt između Azerbejdžana i Jermenije u Nagorno Karabahu. Desetine hiljada civila napustilo je Stepankkert, prestonicu ove u sovjetsko vrijeme autonomne republike u okviru azerbejdžanske federalne jedinice, kao i druge gradove u oblastima koje su Jermeni 90-ih okupirali, da bi enklavu Nagorno Karabaha spojili sa maticom i stekli strateški važnu granicu sa Iranom.

U krvavom ratu s početka 90-ih pobijedili su Jermeni, koji su izgubili oko 5.000 vojnika, dok su gubici poraženog protivnika bili četiri do pet puta veći. Međutim, u poslednjim godinama došlo je do promjena odnosa snaga u korist Azerbejdžana, koji je po udjelu ulaganja u vojsku u BDP-u, 5,4 odsto, postao jedan od svjetskih lidera. U apsolutnim ciframa vojni budžet Azerbejdžana više je nego dvostruko veći od jermenskog.

Interesantno, danas možda i najznačajniji snabdjevač Azerbejdžana sofisticiranom vojnom opremom je Izrael. Prije nekoliko dana Araik Artunjan, lider Nagorno Karabaha, optužio je čak Izrael za „saučesništvo u genocidu”. Pored toga što je Azerbejdžanu prodao savremeno protivtenkovsko oružje, moćne višecijevne bacače rakete i balističke rakete, Izrael je modernizovao i 470 sovjetskih tenkova T-72. To zajedno sa 100 tenkova T-90 kupljenih od Rusije predstavlja ozbiljnu oklopnu armadu i možda najveću opasnost za u ovom segmentu inferiornu armiju Jermenije.

Vjerovatno zbog toga što su zaštićeni moćnim PVO sistemima S-300, azerbejdžanski je nešto savremeniji, ozbiljnije korišćenja avijacije u sukobima nije zabilježeno. Štaviše, vjerovatno za to i ne postoje uslovi, jer ni jedna ni druga zemlja nisu ozbiljnije ulagale u vazduhoplovstvo. Jermenija posjeduje nekoliko aparata modernih Su-30, naspram jedne eskadrile azerbejdžanskih MiG-29, a tu je i eskadrila jurišnika Su-25 na obje strane. Na samom početku sukoba Jermenija je optužila Tursku da su njihovi avioni F-16 oborili jedan jermenski Su-25.

Jedina treća zemlja koja je otvoreno podržala jednu od sukobljenih strana u Nagorno Karabahu je Turska. Dostizanje slave i moći nekadašnje Otomanske imperije predstavlja opsesiju predsjednika Redžepa Erdogana. Kroz nuđenje pokroviteljstva Azerbejdžanu, Erdogan pokušava da izgradi imidž nadnacionalnog lidera, namećući se ostalim turkijskim narodima kao „veliki brat”. Čini se da se pragmatični azerbejdžanski predsjednik Ilhan Alijev prema Erdoganovim namjerama odnosi sa dosta opreza. Dalje od kurtoazne zahvalnosti riječima: „Turska je spriječila druge zemlje da uđu u rat na stranu Jermenije”, Alijev će za sada teško ići u prihvatanju tutorstva Ankare. Cilj predsjednika Azerbejdžana je da uspjehom ojača vlast naslijeđenu od oca Gejdara, koji je važna politička figura u Azerbjedžanu postao krajem 60-ih godina prošlog vijeka, a vazalni odnos prema Turskoj izbjeći će po svaku cijenu.

Dok je Turska predstavljala jedinog spoljnjeg faktora koji je neposredno raspirivao sukob, Rusija je bila jedina sila koja je aktivno željela da se ratna dejstva obustave odmah. Nakon gotovo dvije nedjelje intenzivnih sukoba, razaranja i velikog broja poginulih civila i vojnika, Sergeju Lavrovu uspjelo je da u Moskvu za pregovarački sto dovede svoje kolege iz Azerbejdžana i Jermenije Džejhuna Bajramova i Zograba Mnakcaknjana. Pregovori su trajali do kasno u noć i rezultirali su prekidom vatre. „Vladimir Putin je ponovo spasio Jermeniju”, bio je komentar Ilhana Alijeva na tok i ishod moskovskih pregovora.

Prekid vatre se prvih nekoliko dana poštovao, međutim, stanje je sada takvo da će i mala iskra biti dovoljna da ponovo upali ratni požar. Uprkos vojnoj nadmoći, Azerbejdžan, kao nesumnjivi inicijator odmrzavanja konflikta u Nagorno Karabahu, shvatio je da ne postoje šanse da ponovi blickrig, kao što su to uradili Hrvati u Krajini. Jermeni su, sa druge strane, poslednjih nedjelja demonstrirali zadivljujući patriotizam i gotovo epsku hrabrost. Međutim u 21. vijeku to bi teško bilo dovoljno za izbjegavanje poraza, da nije bilo diskretne i principijelne ruske podrške. Uprkos tome što je obojena revolucija iz 2018. u Jerevanu na vlast dovela Soroševog prijatelja Nikolaja Pašanjana, Vladimir Putin je nedvosmisleno potvrdio da će ukoliko se rat prenese unutar međunarodno priznatih granica Jermenije, Rusija beskompromisno štititi teritorijalni integritet svog saveznika iz ODKB-a.

Rat u Nagorno Karabahu privukao je veliku pažnju i crnogorske javnosti. Većina građana se solidarisala sa stradanjem Jermena, naroda koji je kao i Srbi preživio genocid u 21. vijeku. Međutim, bilo je i onih koji su, poput kotorskog Skala radija, izvještavali i fanatično navijali za Azerbjedžan. Primjer ovog režimskog medija najbolje ilustruje svu moralnu bijedu poraženog režima Mila Đukanovića u kome je novac, koji u konkretnom slučaju Ilhan Alijev investira u projekat Porto Novi, jedina vrijednost i svetinja.

To da su obje strane svjesne da do pobjede u ratu ne mogu doći oružjem predstavlja nadu da će se konflikt u Nagorno Karabahu ponovo vratiti u stanje koje je vladalo prethodnih četvrt vijeka. Konačno rješenje zahtijeva kompromis, koji će morati da čeka mudrije lidere nego što su to Alijev i Pašanjan.

---