- Piše: Čedomir Antić

Prošla su vremena kada su se države širom svijeta borile za što više zemlje i naroda. Zemlja je izgubila raniji geopolitički pa i privredni značaj. Narodi su se prosvetili, pa ih je čak tehnološki napredak privremeno u prosjeku odveo u „obrazovnu hipertrofiju”. Savremene nacije se, ukratko, više ne bore da „zadobiju”, već da „sačuvaju”.

Srpskom narodu u Crnoj Gori su tokom proteklih sedamdeset i pet godina osporavana osnovna prava. Kontinuitet u politici prema nama nikada nije zaista prekinut. Poslije toliko dugog vremena nemoguće je nastaviti stare politike i zanemarivati posledice svega što se dogodilo.

Istina je, prije stotinu godina više od 9/10 naroda današnje Crne Gore imalo je nedvosmislen srpski identitet. Podjela koja je nastala poslije 1918. bila je politička, a ne nacionalna, nastajući identitet malo više nego regionalni. Do danas se, međutim, dogodilo da – iako je apsolutna većina građana Crne Gore sačuvala kulturni i jezički srpski identitet – svega trećina građana Crne Gore još uvijek pripada srpskom narodu. Tokom prethodnih trideset godina stranke koje su u svom nazivu nosile pridjev „srpska” dobijale su u zbiru najviše 22 odsto glasova. I u vrijeme kada su najstrašnije gonjeni, kada su im prava kršena, a vođe ubijane, Srbi u Crnoj Gori iz ponosa, prokosa, te svijesti da su im stvaranjem nove nacije podijelili porodice, listom nisu priznavali ni da su ugroženi ni da su obespravljeni.

Srpskom narodu u Crnoj Gori i njegovoj crkvi treba odati priznanje. Uspjeli su da se održe u najtežim uslovima. Bez podrške velikih sila (koju su ostali neprekidno imali), uglavnom bez potpore Srbije, bez zajedničkih nacionalnih institucija. Protivno svima. Na drugoj strani, Austrijanci su sasvim lako postali nova nacija u odnosu na Njemce. Možda je tajna našeg opstanka ta tužna činjenica da su tvorci crnogorske nacije prihvatili strašni, mrziteljski, identitetski obogaljeni frankovački model nasilne brzine i negativne identifikacije prema Srbima i Srbiji. Ponos i prkos učinili su da opstanemo, niska mržnja neprijatelja slobode i demokratije pomogla je da se ne asimilujemo. Da je Đukanović gradio novi identitet makar djelimično na istorijskim činjenicama, Srba u Crnoj Gori bi, s dosadašnjom politikom Srbije, poslije svega nekoliko decenija bilo manje nego Njemaca u Austriji. On to nije htio zato što nije demokrata, zato što mu nije draga istina, zato što je htio da bude „otac” jedne nove nacije koja će mu iz zahvalnosti, a na temelju mržnje i straha od bližnjih, zauvijek biti odana i omogućiti mu da ostane na vlasti bez obzira na sve. Ta politika nije uspjela. Ipak, danas treba da znamo da je naša obespravljenost u većoj mjeri posledica nedostatka našeg fokusa, nego moći neprijatelja i snage njegovih stranih zaštitnika. Srpske stranke su, boreći se za demokratiju (1990–1997), potom za zajedničku državu (1998–2006) – koja niti je bila prava država niti je bila makar imalo srpska – i konačno opet za demokratiju i reforme (od 2008. do 2020), uložile sebe u opšte interese. Do sada ništa nisu dobile zauzvrat.

Ako želimo da konačno uspostavimo ravnopravnost, da očuvamo multietničnost Crne Gore i identitet srpskog naroda, sada moramo da kao prioritet stavimo naše nacionalne interese. Žrtvovali smo se za „Jugoslaviju” i demokratiju, te na osnovu svih iskustava mislim da bi krajnja greška bila da se sada žrtvujemo za Evropsku uniju i reforme. Valjda je to zadatak svih građana Crne Gore, a ne samo Srba. Kada budemo imali puna prava, onda možemo i o tome da razgovaramo.

Isto je i sa iluzijama zajedničke nacije koja nije srpska. U jednom razumnom čovjeku ne mogu postojati dvojica. Izbor je slobodan: možete biti bilo ko ili Srbin – ili jesi ili nisi lav. Prihvatamo različitosti. Mislim da bismo u demokratskoj Crnoj Gori uvijek prije mogli da se sporazumijemo sa onim Crnogorcima koji su raskinuli sa prošlošću predaka, koji imaju Mila, Broza, kralja Nikolu (poslije 1918) i one Vojislavljeviće o kojima nema izvora, ljudima koji se ne stide da pišu sa 32 latinična slova i svoju zemlju zovu Crna Planina (na italijanskom), nego sa onima koji vjeruju u koncept što ga je još prije pedeset godina napustio i sâm njegov tvorac Milovan Đilas.

Da je Srba zaista bilo 32 odsto – da nije makar jedna trećina od nas lakše bila spremna da prizna da ima triper nego da jasno i glasno kaže koji su to „korijeni” koji su u temeljima njihovog crnogorstva – sama pomisao režima da nas progoni i ponižava bila bi svim sredstvima, sigurno spriječena. Srećom, do toga nije došlo, ali to ne znači da treba da ponavljamo greške iz prošlosti.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---