- Piše: Milutin Mićović

Ako su među nama vukovi bili lisice, moramo promisliti malo bolje i dosta složenije. Jer kad je vuk samo vuk, znaš na čemu si. A ako je vuk i lisica, mnogo je teže od njega odbraniti stado. Sad se mora o svemu ovom ozbiljno promisliti, jer, vidjeli ste svojim očima kako se kod nas vukovi pretvaraju u lisice. Zbiva se neka brza transformacija u našem životinjskom carstvu i ljudskom mravinjaku. Vidjeli ste skoro jednu veče kako u našoj maloj kneževini generali poslije izgubljene bitke objesiše nos, i postaše u crno zavijene udovice. Ono što se reklo davno: ne zna se ništa ko je ko ni šta je šta potvrdilo se istinitim. Osobito kod nas, osobito u ovo naše vrijeme, osobito kada ljeto prelazi u jesen. Tada su najviše promjene i u prirodi.

Dogode se mnogo promjene, čak i u jednom danu, da svako osjeti istinitost stare riječi: ne znaš ti ko je ko, i šta je šta. Naivni ljudi misle obrnuto: znamo ko je ko i šta je šta. Čak se čulo od naivčina: ništa nas ne može iznenaditi. Ko tako nešto kaže, taj kao da nije proveo ni pet minuta sam sa sobom. Vidjeli ste, dragi prijatelji, ljude u godinama, a izgledaju kao da se nijesu nikad sa sobom vidjeli. Kud su išli, šta su radili u životu, sad ni oni ne znaju, a druge, dao bog to i ne interesuje. Čuli ste i za još drastičniji primjer ljudske samopotiruće dvostrukosti, kad kažu za svoje bivše prijatelje: oni za nas više ne postoje. Tu rečenicu čućete često u prvom licu. Ako neko za nekog ne postoji, u koga se taj do juče kleo, o čemu se to onda radi? Ko tu ne postoji? Onaj na koga se ta riječ odnosi, ili onaj koji tu riječ izgovara? Odužih, ali sve zbog ovih vukova koji prekonoć postaše lisice. Bogami koga su gonili vukovi trideset godina, i ko se gonio s njima toliko godina, kad jednog dana vidi kako su se ti vukovi pretvorili u lisice, počne i na ljude drugačije da gleda i nesvjesno ponovi staru poslovicu: ne znaš ti sve šta je čovjek. I u toj poslovičnoj rečenici u momentu spoji se s narodnom mudrošću, koju do skora niti je poznavao niti cijenio. Ali sve ovo pričam kao posledicu ovog našeg skorašnjeg prekretničkog događaja kad ustaše jagnjad na vukove. To smo svi svojim očima vidjeli. Ustaše jagnjad i pobijediše vukove. I ne samo to, nego jagnjad pod pritiskom svoga ustanka i lične hrabrosti uspješe ne samo da pobijede vukove i njihovu štenad, nego i primoraše te vukove da se pretvore u lisice i lisičju štenad. Svak je to doživio kao čudo, ali vidjevši to svojim očima, uvjerio se u realnost toga čuda. Od tada se čuje riječ – pa vrijedjelo je zbog toga živjeti!

Ali da bismo ovo čudo pogledali i malo realističnije, podvlačim jedan ilustrativan detalj s predaje vlasti jagnjadima. To jest kako bivši vuk, vođa čopora, sada u liku lisice, predaje vlast jagnjadima. Kad dolaze jagnjad kod bivšega vuka a sadašnje lisice da preuzmu vlast u sada jagnjećoj knjaževini, bivši knjaz vuk, a sadašnja knjaginja lisica, bez znaka osobene žalosti, predaje vlast, po strogoj proceduri nekad vučje a sada jagnjeće države. Ko je pažljivije pogledao u lice lisice vidio je da je prilikom susreta s jagnjadima jedan obraz lisici ostao vučji, a drugi lisičji, i jedno žmirkavo oko bilo je vučje, drugo zastakljeno, lisičje. Samo je namješten osmijeh preovlađujuće bio lisičji, kako bi vuk ostao zamaskiran. Ko je obratio pažnju na to, bilo mu je još jasnije zašto je bivši vuk a sadašnja lisica, prilikom pozdrava pružila zatvorenu šaku, to jest šapu, kako bi se pozdravila s jagnjadima.

(Autor je književnik)

---