-Piše: Milisav S. Popović

Tu, nadomak – ili pak tamo, na dalek korak (zavisi, prijatelju, gdje ti stojiš sad)... ispod zrna neba, u kapi običnog prostora, pored neke krntije od parka i umornih klupa, u jednoj od već proteklih godina, naiđoše na njega. Napuštena duša, sa pričom koja ne bi znala šta bi više rekla... Život što blijedi u drhtajima, ispod džempera što još koji tren brani da hladnoća uđe unutra – i zaustavi trošan damar, da zalud više ne udara.

Zatekla ga je, kao što su ga zatekli i oni... Sa rukama u isprepletanim prstima, i zaboravljenom nadom da ga neko čeka. Da će ikog više da dočeka. Poderotina krhotine, prepuna sjeni na nekadašnju ljepotu izgubljenog čovjeka. Tako li izgleda sjaj, kad blistaj pođe na počinak.

Kako kleta starost sve proguta... sve li usahne. Pa se podlo privuče i šapne „dosta je”.

Prišla mu je, pažljivo, da ne poremeti prah... da ne uznemiri udisaj.

Čiča, bez vida – što nekud gleda.

– Kako se zoveš?

Ćuti.

– Kako se prezivaš?

Ćuti.

– Imaš li porodicu? Nekoga da brine o tebi?

Ćuti.

– Koliko imaš godina? Radiš li negdje?

Ćuti.

– Da li si u penziji?

Ćuti.

– Zašto držiš oči zatvorene?

Ćuti.

– Gdje živiš? Imaš li dom?

Ćuti.

Skloni bilježnicu, pa se spusti na zemlju pored njega. Uzdahnu. Uhvati ga za ruku. Drugom pređe preko čela i vrati nekoliko pramenova unazad. Pomilova mu lice. Osjeti kožu toplu i tanku. Zaustavi se na starom ožiljku što je spavao na lijevoj strani sljepoočnice. Shvati da On nije ono na šta je navikla... da u njemu ima nekog dubokog razuma, neke veće istine od tek „izgubljenog slučaja”.

– Plašiš li se?

– Da... Stalno.

– Čega?

– Ne znam.

– Da li te je sada strah? – stegnu mu ruku svojim dlanovima, pa ih primače usnama.

– Manje.

– Imaš li koga?

– Imao sam.

– Gdje su sada?

– Ne znam.

– Čime se baviš?

– Gledanjem.

– Zašto onda ne otvoriš oči?

– Ne vidim... odavno – prstom dohvati ušnu resu, htio je da se počeše, ali nije imao snage. – Mnogo sam volio da gledam, znate.

– Ima li iko da možemo da ga pozovemo? Rođak, djeca... prijatelj?

– Prijatelj – naceri se i otvori kapke. Bješe srećan. Otkri nestale oči.

– Imao sam prijatelja. Da, imao sam. Tamo, ispod mosta. Dva! Davali su mi hranu. Jednom sam pojeo čokoladu.

Htjede da prepukne. Suze zavrištaše u sobi iza pogleda. Htjede da potrči nekud, noseći njega u naručju i da viče „Pomozite molim vas! Pomozite! Nema nikoga!”. Ali, povrati se... privuče bilježnicu bliže koljenima, uze olovku... drugom rukom je i dalje grijala njegovu sitnu šaku. U glavi je premotavala lekciju „... kada pacijent pozitivno odreaguje na određeni termin, ili pojam – u dalju komunikaciju treba krenuti držeći se datog nahodnog modula... „održati verbalizaciju u smjeru afirmativnih pojmova”.

– Dobro onda... a možeš li mi reći, čemu služi prijatelj?

– Da te pridržava dok hodaš po oluji.

– Čemu služi ljubav?

– Da nasloniš merdevine uz oblak tmurni.

– Čemu ti služi hrabrost?

– Da se sa oblaka ispenješ do Mjeseca hladnog.

– Čemu služi srce?

– Da kredom spojiš zvijezde dok stojiš na vrhu mjesečeve planine.

– Čemu ti duša služi?

– Da u zvijezdama ispišeš „Boljelo je... o kako je samo boljelo. Ali, ipak bilo je divno... i sve bih ja ovo ponovo”.

– Čemu služi tolika tuga?

– Da kada ono napišeš, dodaš „Hvala” – staviš tačku i potpišeš se.

– Pa, je li to onda svrha života?

– Ne znam... možda nije, ali je najljepša ljepota.

Gledala ga je kao što nikoga vidjela nije. U besmislu ljudskom nađe ovo parče suštine... čovjeka koji je mogao biti starac, ili starac što nije pustio zvijezde i dijete iz sebe. Zagrlila ga je i grlila dok travke nisu prestale da šušte... držala ga je stisnutog uz grudi, htjela je da makne sa njega sve što je bilo od gline. Da ga nazove „tata” ili „sine”... bilo kako, samo da ga sačuva od tmine. Da ga odnese, smjesti na najudobnije jastuke, obuče u najsvilenije pidžame. Da nadoknadi sve... sve što nikada imao nije. Suze su joj se kotrljale niz lice i odbijale krto sunce. Okrenu se, kolega je bio blizu, pa mu reče:

„Donesi čokoladu, molim te.”

(Autor je književnik)

---