-Piše: Borivoje Ćetković

„Jesi li prokleta, Crna Goro, mimo ikakve zemlje u svijetu? No baš takva si mi mila. Najcrnjim zlom i najvišim dobrom si se zadojila i u tebi boj neprestani biju. Gdje je čovjek – tu je, gdje je izrod tu je... Gdje je Srbin – tu je, gdje je odrod – tu je. Rod se ljudski u tebi ogleda”.(M. Đilas, „Crna Gora”)

Iz ovog Đilasovog romana, hronike koju je pisao u mitrovačkom zatvoru 1958. godine, više možemo naučiti o istoriji Crne Gore nego iz djela mnogih istoričara. Oslobođen ideoloških stega, lišen slobode i svega čega se dobrovoljno odrekao (a odrekao se mnogo toga), u zatvorskoj samici preispituje sebe, svoja dotadašnja shvatanja, svoje poglede, praveći ideološki, politički i intelektualni obrt koji je samo on mogao učiniti. To o čemu je pisao Đilas daleke 1958. godine i danas se zbiva – i dalje se „bije boj neprestani” između dvije Crne Gore.

I sadašnji izbori pokazali su da smo podjelama, trvenjima, žestinom sukoba i nastojanjem režima da se zatru istorijski korijeni neistomišljenicima i preobrate u nove Crnogorce, vjernike te gospodareve „crkve”, zaista prokleta zemlja – „mimo ikakve zemlje u svijetu”.

Gospodar, njegov DPS i LP (koalicioni partner) osvojIli su na parlamentarnim izborima 35,06 odsto glasova (30 mandata). Moguće je da podatak ne odgovara stvarnom činjeničnom stanju – da je lažan. Pa, ipak, smatramo da treba postaviti ključno pitanje: kako su Gospodar i njegov DPS uspjeli da za vrijeme trodecenijske diktature manipulacijama, privilegijama, zastrašivanjem, revizijom daleke i bliže istorijske prošlosti, zavedu toliki broj građana Crne Gore da daju glas nastavljačima drljevićevsko-štedimlijske separatističko-fundamentalističke (fašističke) ideologije po kojoj treba stvoriti pravoslavnu crkvu nacionalnih Crnogoraca, koji svoje „istorijsko utemeljenje” nalaze u nekakvoj „dukljansko-zetsko-crnogorskoj hiljadugodišnjoj državi i naciji”. Separatizam, podjele među Crnogorcima postoje i prije dolaska na vlast DPS-a i njegovog vođe, potiču iz prvih decenija 20. vijeka, iz vremena kada je Crnom Gorom stolovao Nikola I Petrović: podijelili smo se tada na pravaše i klubaše, pa na bjelaše i zelenaše, na četnike i partizane i na današnje pristalice gospodara (separatističke fudamentaliste) i brojne njihove protivnike. Zar nam je u Crnoj Gori, kako misle vladajuća „elita” i Gospodar, bilo najvažnije pitanje usvajanje tzv. Zakona o slobodi vjeroispovijesti, i zaokruživanje identiteta tih tzv. nacionalnih Crnogoraca, dok ogromnoj većini građana, ne samo zbog epidemije virusa korona već i zbog režima koji je decenijama uništavao Crnu Goru, prijeti velika nemaština, pa čak i glad?

U svim diktaturama premali broj ljudi donosi odluke, pa su greške veoma moguće, a u ovoj našoj odluke donosi samo on. I pogriješio je. Zakazao je izbore u nevrijeme (avgust i epidemija korone) računajući da će ih dobiti, kao što je dobio i sve prethodne – nezakonito naravno. I prevario se. Izlaznost je bila velika – izašle su masovno i pristalice udružene opozicije. Izbore je izgubio. Dobio je jedan mandat manje od udružene opozicije, jer hrvatska nacionalna manjina, njegov vjerni saveznik, zbog podjela, nije ušla u parlament. Poraz DPS-a razlog je za slavlje – ljudi su se godinama borili uz veliku cijenu i žrtve i zaslužuju vrijeme radosti. Mnogi borci protiv režima nijesu doživjeli ovaj dan. Da pomenem Duška Jovanovića, Pavla Bulatovića, Slavoljuba Šćekića, koji su žrtvujući živote pomogli da se otvori put demokratiji i stvara istorija slobode u Crnoj Gori. Međutim, ovo nije vrijeme za slavlja i za smanjenu budnost. Lideri udružene opozicije Krivokapić, Bečić i Abazović, koji su se dogovorili da i dalje ostaje isti državni kurs, da se formira ekspertska vlada i promijeni zakon o Crkvi, treba da preduzmu sve mjere predostrožnosti, i da budno prate svaki politički potez diktatora, jer će činiti sve da odlaganjem formiranja novog parlamenta i ekspertske vlade, zadrži što duže diktatorske strukture i da onemogući ustavno-pravni osnov i norme ponašanja za uspostavljanje demokratije.

---