Piše: Ljubodrag Stojadinović
Volio bih da negdje sretnem Anu Brnabić, pa da se ispričamo kao likovi iz njene bajke. Niti je ona Snežana, a ni princeza. Crvenkapa još nije, njen Vuk nije pri apetitu. Niti sam ja patuljak, ni lovac. Samo sam radoznao da čujem kako joj teku misli ako teku, i da li zaista misli to što izgovara.

Možda bih saznao šta zna o tome gdje se nalazi, šta radi i čemu služi, da li je tu gdje jeste došla poslije britke izborne selekcije među najboljima, ili je nabasala slučajno, kao priručni činovnik, donoseći svoju posebnost na vrh vlasti.

Nije mi prvi put da se bavim njenom sasvim originalnom pojavom, koja srpsku vladajuću elitu čini egzotičnim vrtom najšarenije političke faune. Ali, mimo volje viđam je svakodnevno (želja za neposrednim susretom je nešto sasvim drugo), ona je sam centar središta za uzaludan obračun države sa epidemijom.

Premijerka nam posredno kazuje da je država nemoćna, iako čini sve što može i umije, a ne umije ništa. Ispod takve neželjene iskrenosti izlazi na vidjelo sve što ona želi, bez imalo brige za bolesne i zdrave, uvjerena u nepogrešivost svog božanstva, smiješnog viteza prezriva lika iz tame. To obožavanje bi moralo da bude logično: ko bi je osim njega držao tu gdje jeste. Pretjerana revnost u poliranju kulta kod nje ne izaziva nimalo gađenja, snebivanja niti udvaračku nelagodu.

Ona je određena da bude na čelu borbenog odreda protiv ljekara i drugih građana Srbije koji se opiru izvorima zaraze. Ukopala se u rov na mrtvoj straži do guše i ne mrda odatle. Taj posao radi sa fanatičnom strašću, a to joj oduzima sve zalihe činovničke logike. Digla je ruke od dokaza i drugačijih mišljenja, sve to anatemiše riječima nedoučenog govornika, slabim i šturim jezikom potpune odanosti, uvjerena da niko nema razloga da se sukobi sa njenim zadatim javnim stavom.

To što najčešće ne razumijemo o čemu ona govori, ne umanjuje značaj njenog govora. Esencija svakodnevne tirade nimalo se ne tiče bolesti i smrti, nadolazeće bijede i opšteg siromaštva i straha od svega što liči na nju i svijet odakle dolazi. Ona sebe uzima sasvim ozbiljno.

Sve se uvijek završava odbranom porijekla njenog političkog začeća, i hipotezom o ugroženosti jedinog tvorca, iako je on daleko iznad svojih neopisivo opskurnih zamisli. Ali, u svemu vidi zavjereničku crnu ruku, opasnost od rušenja svijeta u kome je ona to što jeste.

Možda u svakodnevnom obračunu sa svima koji aktiviraju njene agresivne senzore nema mnogo originalnosti. Premijerka to ne posjeduje, niti ima materijala da proizvede delikatni stil odbrane voljenog. Njena strategija ne izdvaja ključnu prijetnju, ona se roguši na sve strane, pucajući na slijepo.

Zašto je vidjela opasnost u ljekarima, koji ne napadaju nikoga osim što nas brane od svojih kolega podanika, a time i svoju profesiju?

Zato što iz njenog streljačkog položaja vidi samo dvije vrste ljekara. Dobri momci i djevojke su oni koje je Šef birao po svom ćefu. O njima Vladalac govori kroz neukusne panegirike i ne vidi da bilo gdje ima boljih. Za one koji misle drugačije, a spremni su da pomognu da se izađe iz sfere zdravstvenog sunovrata, tvrdi da su neuspješni, a neuspješnih ima koliko hoćeš. Oni su niko i ništa. Da su neko i nešto, bili bi pod njegovim kopitom.

Sve je to Ana uspjela da razumije kao svoj premijerski imperativ. Oni koji su protiv svih koje šef voli, postaju predmet mržnje, ponižavanja, progona i uvreda. Tako ovdje idu stvari, sredine nema, šefova mržnja je iskrena, silovita i sprovodi se kao operativna stvar snagama naprednjačke sekte.

Ana je donijela jedini zaključak koji je umjela, a koji je u uprošćenoj retorici odanosti i te kako djelotvoran i ima smisla: To nije napad na Krizni štab, nego na Vučića.

To je suština premijerkine zamisli u izvršavanju dnevne zapovijesti Vrhovnog.

Htjela je da kaže da ljekari, umjetnici i slobodni građani rade ono što je za nju nezamisliva jeres.

Šta je u suštini napad na Vučića i sve što on jeste? To je pokušaj samoodbrane, dokaz da još ima neusahle pameti. Napad na Vučića je lociranje neprijatelja života u Srbiji. Sve je češća zamisao o njegovom rušenju kao jedinom sredstvu odbrane od tragedije koja slijedi.

Odbrana ništavila uz čuđenje zašto otpora uopšte ima, jeste labudova pjesma Ane Brnabić. Labuđi pjev, kako to komšije lijepo kažu. Teško da će i kod njenog tvorca u novoj raspodjeli resora biti nešto više od oproštajne razmjene osjećanja. Mada, ko bi ga znao?! Ima tu još materijala za trošenje. Nju su već popeli na vrh piramide od šuta i ona želi da ostane.

Moja ideja da sa njom popričam i dalje stoji, čak i ako sasvim padne zajedno sa piramidom i faraonom. Ulazeći u ostatke njene tmurne bajke, možda bih želio da saznam šta je sve čarobno u onome što je doživjela. Kako je izlazila nakraj sa čudovištima i drugim prikazama kojih je bilo svuda oko nje? Šta su joj sve nudili i radili dok nije postala jedna od njih.

Peščanik.net

---

”Premijerka nam posredno kazuje da je država nemoćna, iako čini sve što može i umije, a ne umije ništa