Piše: dr Blažo Zlopaša
Na glavnim raskrsnicama života često ne postoje putokazi. Raskrsnice su mjesta koja nas stavljaju pred važne odluke – u kom smjeru krenuti. Izbor nije uvijek lak, pogotovo ako postoji izazov da se krene u više smjerova. Tako je moj drug iz djetinjstva Vito Nikolić pjevao o „prokletom strahu na raskrsnicama zbog kojeg su se mnogi u krčme vratili”, a raskrsnice Vitovog života razlikovale su se od mojih, bile su više ispunjene traumama; ubili su mu oca 1941. na kućnom pragu, kad je Vito imao osam godina. Odrastao je kao siroče. Čovjek je uvijek do kraja života vezan za svoj zavičaj, a dešavanja u zavičaju ponovo nas dovode u stanje straha. Ovih dana Duško nas je nenadano doveo na raskrsnicu između antifašizma i Svetosavlja, a mnoge zbunio i doveo u dilemu kojim putem krenuti!? Namjerno pišem Duško, jer titula, funkcija, prezime, persiranje su ovdje suvišni, jer Duško kao što se hvalio da zna sve o nama, to mu je, zna se dugo bio jedini posao, zna sve i o svima, a znaju i oni sve o njemu. Poznato je da je poluznanje gore od samog neznanja, samo je pitanje da li se poluznanje koristi iz zlonamjernosti ili neobavještenosti, pa se pitamo zbog čega nas je Duško stavio pred ovaj težak izbor između antifašizma i Svetosavlja?! Dok je Duško vrijedno radio na raznim saznanjima, sigurno da je više saznao o građaninu Saši Sinđeliću nego o Rastku Nemanjiću! Zna, ali svoja znanja selektivno koristi. Rastkova biografija, po kojoj je svetosavska duhovna vjerska misao dobila ime nije ga interesovala. Odricanje, praštanje, prosvjećivanje nijesu omiljene discipline grupe kojoj Dule pripada, ne vole oni da se odriču, niti da praštaju, mogu da prećute, ali s ciljem da bi prećutano jednog dana opet mogli da iskoriste „ U ime naroda”.

Nadali smo se da nije sve tako crno, da Duško zna više o antifašizmu, ali nas je zbunio, kada ga je suprotstavio Svetosavlju... To bi mogla postati nova stilska figura u istoriji komparacije ideja, nazvana „Duškova antiteza” koja glasi: „Šta nas ono ometa na evroatlantskom putu, ili je fašizam, ili je Svetosavlje, niti je fašizam, niti je pravoslavlje...” Svak za sebe može nastaviti igru riječi... Kada misli na antifašizam, Duško vjerovatno misli na 13. jul! Duško nije imao vremena da uđe u kompleksnost i podijeljenost crnogorskog bića koje je Drugi svjetski rat rasplamsao. Tako da ne znamo da li je mislio na samu borbu protiv okupatora, komunističku revoluciju ili na građanski bratoubilački rat, koji su se odvijali pod onim na šta je mislio. Nema tu prostora za dijalog. Duško zahtijeva da se sa raskrsnice krene jednim putem. Nije to nova matrica, a proizvodnja vještačkih dilema je specijalnost i temelj politike koju „sveznajući” oličava u svom političkom djelu. Fabrikovana dihtomanija Srbin – Crnogorac jeste najbolji primjer jedne od raskrsnica na kojoj se insistira. Tako mi je lakše što mnogi od mojih staronikšićana, pogotovo roditelji čelnika režima, moji prijatelji, nijesu živi, ne znam kako bih im objasnio da ne mogu biti Hercegovci, Crnogorci i Srbi u isto vrijeme, a još kada bi dodali Jugosloveni, stvar bi zakomplikovali. Ali i oni koji nijesu bili školovani, nikšićke zanatlije, bili su članovi pjevačkog društva „Zahumlje”, a znali su da je Zahumlje bilo dato Rastku na upravljanje prije nego se zamonašio. U Zahumlju je Rastko imao svoj dvor, dvorjane i sluge. Da je Duško našao vremena prije nego nas je stavio na muke izbora, pronašao bi da je Nemanja odustao od vlasti, vladanja i bogatstva i posvetio se gradnji manastira i crkava od Svete Gore do Crne Gore... Mogao bi Duško, kad bi njegova milicijska duša omekšala, i da nađe inspiracije u borbi Sv. Save protiv bratoubilaštva i vlastoljublja koji danas kao kancer razjedaju Crnu Goru.

Duškova javna lažna dilema koja suprotstavlja Svetosavlje i antifašizam ima opasnu logičku konsekvencu te ispada da je građanin Rastko Nemanjić bio fašista, a ne prosvjetitelj. Sva je sreća što su mošti Sv. Save na Vračaru daleko od domašaja nekih novih Sinan-paša koji su usvojili Zakon o slobodi vjeroispovijesti!

Duškova raskrsnica, vještački sklepana za dnevnopolitičke svrhe, lakonski zadire u slojevitost istorijskog bića naroda kojeg on pretenduje da vodi „pravim” putem. Zamislimo da u nekoj evropskoj zemlji premijer zlonamjerno komentariše i stavlja u negativan kontekst dio iz istorije vjerske zajednice koja je najbrojnija i najstarija u toj državi. Skandal bi bio blaga riječ za to kad bi se u nekom civilizovanom društvu pokrenula takva izjava. U Crnoj Gori je skala tolerancije za trpljenje uvreda odavno visoko podignuta!

Nedavno je rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović faktografski ispričao kako se slavio Sv. Sava u Crnoj Gori, mnogo prije Dula, Mila i 1918. Sjećam se kao dijete koliko je kult Sv. Save bio jak, toliko da su moji roditelji mom bratu rođenom na Savindan, 1949. u jeku najžešćeg vjerskog progona dali ime Savo.

Iz mog djetinjstva u Nikšiću, koje je neizbrisivo urezano u pamćenje, može se izvući pouka i poruka, podijeljene u dvije etape. Prva, srećna, bila je kad sam došao u osnovnu školu. Čas je počinjao redar razreda po azbučnom redu, molitvom „Oče naš”, a u dječjem horu, na školskoj slavi, Savindanu, pjevali smo himnu „Uskliknimo s ljubavlju”! Druga, nesrećna etapa djetinjstva, počinje 1941. Drugim svjetskim ratom kada je himnu „Uskliknimo s ljubavlju” zamijenila morbidna „zabava” moje generacije u Nikšiću – gledanje strijeljanja koja su prethodno javno oglašavana. Gledao sam strijeljanje Ljuba Čupića i vješanje sedamnaestogodišnje Joke Baletić... Sve to učinili su Nikšićani! Dođoše oslobodioci i nastaviše da nam priređuju istu „zabavu” pred okupljenim Nikšićanima. Najpotresnija je scena kad dovedoše vezana četiri Nikšićanina; bivšeg žandara Nova Radovića, dva brata Perovića i Đorđa Biberdžića i postaviše ih nad iskopanom rakom. Majka Đorđeva, u hercegovačkoj nošnji, sa sinom i kćerkom, uz vrisak pokušava da priđe Đorđu, komandir streljačkog stroja udara je nogom, starica pada, a na drugoj strani blizu rake grupa skojevaca pjeva!

Morao bi Duško biti mnogo, monogo oprezniji i osjetljiviji uvažavajući duboke rane u biću svog naroda kada olako suprotstavlja nesuprotstavljivo. Kada za potrebe uskog broja privilegovanih čitav narod prisilno dovodi na raskrsnicu na koju je i njega neko doveo, a da toga nije svjestan.

---

”Nadali smo se da nije sve tako crno, da Duško zna više o antifašizmu, ali nas je zbunio, kada ga je suprotstavio Svetosavlju