-Piše: Milutin Mićović

Na Vidovdan je ispisana sudba srpskoga naroda. Strašna, i uzvišena. Ni kosovski junaci nijesi mogli doumiti put kojim su krenuli, ni značaj koji će imati njihov podvig kroz vjekove, govori mi sagovornik, vrlo autoritativno. Smanjio sam se, i slušam: u takvom plamenom stanju, čovjek je iznad misli, i to što učini tada, ostaje da mozgaju onima koji će doći iza njih. Možda ostaju od čovjekovog života na zemlji samo takvi momenti koji njegovo biće podižu iznad misli. Njegošev stih „nek` propoje pjesna od užasa” tek nagovještava ovo stanje, jer u punoći podviga prevazili se užas, i nastupa pjesna. Eto, ti momenti slave drže kosovske junake u sunčevom sistemu srpskog poimanja slobode i žrtve, i kosmičke ontologije. Te dvije riječi – sloboda i žrtva posvetile su srpski rječnik, i ono stanje čovjekove egzistencije koje nadilazi riječi, i logičko razumijevanje.

Možda smo mi Srbi zato izvan logike, posebno oni pravi Crnogorci, koji su smatrali da je ime važnije od zemaljske kugle. A lako su ginuli, Bog ih vidio. I kad ništa drugo nijesu znali znali su da im život ništa ne vrijedi, ako viteški ne poginu. Ako se ne umiješa pjesma u njihov podvig, čekali su smrtni zaborav. Nije to malo, pa ni u ovom našem vremenu, koje je izgleda presudilo svakom podvigu, svakoj pjesmi, svakoj sablji, svakom smislu. Za takav polom visokoga smisla zaslužna je ova nova Crna Gora. Da ništa nije uradila nego to, dosta je uradila. Jer nije lako potrti sve te podvige, sve te junake izbaciti na đubrište. Samo ona jedno ne zna, da ti junaci i njihovi podvizi sijaju i dok su na đubrištu. Oni su nebom zaštićeni, zato i kad su na đubrištu sjaje. Takva im je sudbina. To je njihova sposobnost za dubinu poniženja i ljubavi. To je njihova ljubav prema svojima, i kad su oni izrodi, mrzitelji i zlodejci.

Da je to tako, samo treba pogledati Crnu Goru danas. Nikad ni u snu nije pomislila da će doći do ovoga. I evo došlo je do ovoga, ali iz ovoga, nekim čudom, osviće Vidovdan. Jedni pjevaju s đubrišta i s krsta, drugi sjede u Vladi i vataju se za glavu. Ne znaju šta učinješe od Crne Gore, ne znaju šta učinješe od svoga života. A vladali su k`o neki metalni ljudi. Kao da su prvi put malo došli sebi, i vidjeli da ih nema, pored sve sile koju imaju. Mogu da zažmure i da narod bace pod točkove, čime bi do kraja izveli svoju logiku. Hoće-neće, neće-hoće, pamet ih njihova smela. I sve su slabiji što se više kolebaju, kao da nešto uznavaju. Nešto je u tintarama ostalo, neka mrvica, i to je više od onoga zora i bikovine koje su iskalili, praveći Crnu Goru bez Vidovdana. Sve dosad su se gadili prekora: su čim ćete izać pred Miloša?! To im je davalo više zaleta i zle snage, da te priče pogaze i pospu pepelom srpske mitomanije. Samo su govorili – neka oni guslaju, mi pravimo novu Crnu Goru. Mitomani misle da će s guslama ući u Evropu, a ne mogu preko praga Balkana. Tako pričaše, i gaziše nas dvadeset godina, kao dvadeset vjekova. Sad ih više niko ne sluša više nego briselske majmune. Vide da im riječ pred narodom ne vrijedi prebijene pare, pa je zamjenjuju pendrecima, drugovi Tačija i Haradinaja. A narod k`o narod, opet niče kao iz zemlje trava, ogrijan zrakom Vidovdana. Čekao je taj narod i na đubrištu crnogorskom, ne tuleći u duši kandila, kako kaže, jedan kosovski sveštenik. Kao da je ovaj narod čitao Psalme, dok su se njihovi vlastodršci bavili evroatlantskim integracijama, divljom tranzicijom i svetim kriminalom. Sad im se ne zna ko su, ni čiji su, ni odakle su, što se Crnogorcima nikad prije nije desilo. Smišljaju da crkvu zagrnu, pa da nema Boga za svjedoka. Kad ih čuju đeca šta pričaju, kažu: evo opet ovih rogonja, sad ćemo im odbiti rogove.

(Autor je književnik)

---