-Piše: Milisav S. Popović

Običan. Tako običan dan. Lagan. Kad je ugodno toliko da čovjek pomisli da je život umjeren i izmjeren do zateznog grama. Ptice su samo ptice, trava je samo trava... a ljudi su tek majmuni sa manje dlaka. Ništa više od toga. Svako svog posla. Uz odsustvo međusobnog ujedanja.

A takvih dana nema mnogo u godini... možda deset... a možda svega nijedan. Zavisi ko si... ovisi od sudbinskih ti slova. A njena su se tog dana fino posložila. Rukopisno, baš kako valja.

Boje, sa četkice u lijepim joj prstima, rastočene u bunarskoj vodi, lijepile su se na platno bez prolivanja... i slika je bila ljepša, mnogo ljepša od one što je onomad završila. Jun se oko njene haljine uvijao poput šala. I ucvrkutao se u baštu – pa je djelovala kao da je carska. A ona knjeginja.

A ona samo dobra, stara – vidovita Vidosava.

Disala je duboko... povremeno. Polen je odlučio da joj ne grebe nosnice... pa pomisli da joj je magareće mlijeko od sinoć pomoglo da se otarasi svrabička u dušniku i grudima. Udahnu još jednom prije nego što će zelenom bojom da zamaže desnu stranu rastegnute krpe... vapilo je platno za lišćem... ali ruka zastade. Neko... neke druge stope zađoše u baštu njene očevine.

Nije znala... ali ti koraci označiše drugačije popodne. Sudbina je stavila tačku, a bašta više nije cvrkutala. Rukopis ode... sad je vrijeme za pričanje.

– Ne radim nedjeljom – brzo, ali ljubazno reče, bez okretanja.

– Dobar dan, Marija... – ovaj je odlučio da nastavi sa hodom nepoznatih koraka.

Obrnu se ona.

Težak glas, sa lakog muškarca. U košulji od nekog tankog materijala, i pantalama, kakve nose gospoda... a opet bos, kao da je iz njenog kraja.

– Niko me tako ne zove. Svima sam baka Vidosava.

– Ali ja te znam prije svih... – osmijeh divnih bisera, sa pogledom blagim kao da je jedan od njenih unuka (da ih je imala).

Držao je prezrelu bijelu ružu u rukama. Za nju. Pa čak i kad se primače na pet momenata... držao je, bez predavanja.

– Znamo li se, mladiću?

– Oduvijek, Marija.

Nikad nije bila senilna. Zapravo je svakog pamtila... svaku curu, svakog pijanca, svaku barabu i sveca... i ukus krvi koje je polizala. Svaku kap... odvajkada. Bila je starica, ali i riznica tajni mnogih lica.

Osmijeh nije skidao, ni pogled sa njenih zenica... poklopi rascvjetalu ružu desnim dlanom. Kad ga skloni – prezrelost se u pupoljak vratila. Svaka latica umladila.

Dodirnu se do grudi, zatečena.

– Ti si vilenjak!

Ovaj frknu zabavljen, pa još jednom prekri ružu:

– Pogađaj ponovo.

Gledala je kako se cvijet mrači i truli... i nestaje sa rukohvata.

Trebalo je koji sekund... potrajalo je nekoliko tihih momenata.

A onda, kada je razumjela, nije zavrištala.

Drugi bi vrištali, da se zna.

Izgleda da je došlo vrijeme.

I neka je.

Vidovita Vidosava nije bila spremna... ali je prihvatala.

Imala je život kakav nije imala niti jedna druga druga iz kraja... a možda i dalje, možda i do mjesta gdje se ova zemlja završava.

Odloži četkicu pored platna... zelena kap ostade da visi sa kraja...

– Shvatam... dobro je da sam kuću jutros pospremila.

Smrt se od srca nasmija.

– Čuvene glupe izjave prije kraja... – primače se –... Ne zamjeri, Marija, ali ovo ću morati da zabilježim.

Slegnula je ramenima.

– No, ne mora tako da bude... još. Nisam te tek tako čuvao svih ovih sto dvadeset ljeta. Tjerao od tebe bolesti... čuvao te od buđanja. Zdrava si i jaka. Mogu da te držim takvom još pedesetak godina narednih. Svijet se mijenja, a ti ćeš moći da ga posmatraš.

– Šta želiš?

– Tvoja moć da kroz krv doznaš tajne, da saznaš sve o onome čija je... – primače se, uhvati joj ruku, mekšu kožu nije osjetila –... Treba mi tvoje znanje.

– Hoćeš da uzmeš dar od mene? (kičma joj se oledi od te pomisli... Šta bi ona bila bez nje?)

– Ne ide to tako... da mogu, uradio bih to davno. Sposobnost živih umire sa njima.

Izvuče kristalni medaljon... u njemu krv od čijeg joj se mirisa zavrtje u mislima.

– Trebaju mi odgovori... svaka tajna koja je u ovim kapima – oči mu sijevnuše gavranovim crnilom.

– Čija je?

Samo joj tapnu trag krvi na usnama.

Liznu.

Sve vatre i vode ovoga svijeta pokuljaše kroz nju.

Odmače se uteturana.

Kroz jecaj izusti:

– O moj Bože!

– Tačno. On – priđe, prihvati je u naručje – A sad, pričaj.

(Autor je književnik)

---