-Piše: NIKOLA Ivanović

Od svih uvjerenja najtvrđe je političko uvjerenje, koje se teško mijenja i pod uticajem novih činjenica. U okviru političkog uvjerenja spremni smo da zauzimamo tvrde stavove, ne samo kad je u pitanju politika, nego i druge djelatnosti. Ona ne zavise od nivoa obrazovanja, niti od moći rasuđivanja. Pripadaju i geniju i mediokritetu. I u dramatičnim trenucima, politička uvjerenja imaju svoj smjer i odnos prema nekim fenomenima, među njima smjer mogu održavati predrasude, kao što je opasnost od tzv. srpskog hegemonizma. Skorašnjim rušenjem spomenika na Ravnom lazu pogažena je kultura sjećanja. Nakon raspada Jugoslavije, našla su se na udaru mnoga obilježja NOB-a od Triglava pa do Đevđelije, uključujući i pokušaj revizije prošlosti, gdje spada divljačko rušenje spomenika borcima NOB-a u Kosovskoj Vitini od strane pripadnika OVK. Među prvim spomenicima koji su oskrnavljeni u Srbiji, samo tri godine nakon podizanja, bilo je spomen-obilježje Sremski front, najdublja rana Srbije iz Drugog svjetskog rata.

Vijest o srušenom spomeniku na Ravnom lazu izazvala je burnu osudu javnosti. Međutim, prije istrage, prva puška države uprla je prst na krivca: izgleda da je proradio Pavlovljev uslovni refleks – Ravni laz nije Ravna gora! Aluzija neznavenog je jasna.

Polazeći od nepovoljnih iskustava sa spomenicima, bilo bi dobro da se nešto promijeni u tom dijelu politike, kako bi spomenike sačuvali od nasilnika. Slijedi konkretan predlog, kao podrška kulturi sjećanja na zaslužne.

Poznato je da narod podiže spomenike svojim vođama. Moglo bi se krenuti obrnutim putem – da vođe podižu spomenike svom narodu. Recimo, spomenik „Vjernom narodu” mogla bi podići Vlada, jer narod uvijek iste bira. Imao bi vaspitno-podsticajnu ulogu – da birači nastave istim putem.

A ispred ulaza u Vladu bilo bi dobro podići omanja spomen-obilježja „Transatlantskoj integraciji”. Sledeći spomenik mogao bi biti – „Prvoj ekološkoj državi.” Usvajanjem skupštinske Deklaracije 20. septembra 1991. na Žabljaku Crna Gora je postala prva ekološka država na planeti. Novi spomenik bi bio podsticajan za raspravu povodom obilježavanja 30 godina deklaracije, uz pitanje: da li se ostalo na atraktivnoj ideji, ili je ostalo sve po starom. Nakon usvojene deklaracije država je prvo navojštila na Taru, da potopi kanjon, prirodni dragulj Evrope, koji je pod zaštitom Uneska. A sada je navojštila na Sinjajevinu, kao budući NATO vojni poligon.

A ispred zgrade jednog nezavisnog lista slijedio bi spomenik „Novinaru – neznanom junaku”. Radi se o pronalazaču pet milijardi barela nafte, uz neograničene količine gasa na Crnogorskom primorju. Ispred Ministarstva turizma dobro bi bilo podići spomenik „Mediteranskom turističkom tigru”. Kako će izgledati tigar ove godine ? U Baru spomenik italijanskim organizacijama sa transnacionalnim predznakom: „Kamora” i „Sveta kruna”.

Na Cetinju „Spomenik Sekuli Drljeviću”. Time bismo se podsjećali na Sekulin dvostruki učinak, 12. jul 1941. i na himnu. Povremeno je svoju političku ulogu odigravao prema datim okolnostima, kao i sledbenici. Sjetimo se pognutih glava na Cetinju 12. jula 1941. godine, kada su Benito i njegov štićenik Sekula poništili odluke Podgoričke skupštine i stvorili jednodnevnu državu. Tog 12. jula postali smo Brankovići, ali samo jedan dan. Slijedio bi novi spomenik kod mosta Milenijum – „Ustanicima protiv milenijumskog srpstva u Crnoj Gori”. U tom spomeničkom kompleksu treba ostaviti dovoljno prostora za novi spomenik sa natpisom „Srećna nova dukljanska Crna Gora”.

Kamene gromade svih novih spomenika treba da budu sa Maljata kraj Ljutotuka, s dodatim natpisom za sve spomenike: „Istorija nas gleda!”

Poznato je da su stari Crnogorci puno polagali na slavnu prošlost, čast, ugled, datu riječ, pa su uz svečanu odjeću naprijed, za pasom nosili ljevor, kao prestižni simbol. Taj ljevor pomjerao se vremenom da bi pokazao šta brani.

Podizanjem novih spomenika tvrdnja zlobnika – da političari nijesu živjeli sa narodom, nego su se, kako su zavidnici tvrdili, samo pojavljivali – pala bi u vodu. Na ovaj način zasluge drugova ne bi umrle. Nijesu se uzalud bavili politikom. Spomenici bi satrli priče da su samo uzimali, što nije tačno, jer su i davali. Dali su novi jezik, novu crkvu, novo porijeklo – dukljanske korijene, novu istoriju. Neko je napisao, mislim Servantes, da falsifikatore istorije treba kažnjavati kao falsifikatore novca. Pojavom novih spomenika raspršile bi se priče zlobnika da su došli kao skromni džemperaši.

(Autor je publicista i pisac)

---