- Piše: Tomica A. Milović

Čovjek je čudan stvor. Pokazuje to danas, čini se, više nego ikada. Nikako da upozna ni sebe samog. Potuca se i tumara naprijed- nazad – ukrug. Udaljava se od svoje suštine, od lika sazdanog po milosti Božijoj. Ne zna kako da sebe ispetlja iz mrtvog čvora. Kako da se oslobodi mamurluka izazvanog stalnim lutanjem od nemila do nedraga? Kako da se liši muka u koje sam sebe utapa? Današnji čovjek ne shvata suštinu vlastitog stradanja, duhovnog, duševnog, fizičkog. On ne prepoznaje svoj identitet, ne zna zašto je tu gdje jeste. Ne prepoznaje pustoš u sebi. Gotovo, pa su mu patnja i sreća isto. I u jednom i u drugom podjednako „uspješno“ pliva, čime svoj um i razum svodi na udes. Gubi sposobnost da razlikuje dobro od zla. Da odvoji božansko od satanističkog, demonskog. Da odvoji ljudskost od nesojluka i pasjaluka.

Gotovo sam siguran da današnji čovjek najprije strada zbog nemoći da na valjan način, kroz svoj duhovni i misaoni univerzum, prepozna fenomen slobode. Fenomen slobodnog mišljenja, ali i korektnog odnosa prema činjenicama. I da to prepoznavanje pretoči u najdragocjeniju, nepromjenljivu i ljubomorno čuvanu „aplikaciju“. Da je koristi kroz čitav život. Do kraja mraka ovdje na zemlji. I početka svjetlosti na nebu.

Profesor Milo Lompar, govoreći o slobodi, iznosi i ovaj stav: „Nikada nisam volio moć, jer sam uvijek volio da mi neko priđe iz slobode, da nekom priđem iz slobode a ne iz nekog interesa, objektivacije, koristi, da se sa nekim sretnem u slobodi.“ Profesor Lompar dalje saopštava: „Uvijek sam imao sluha za misao Nikolaja Berđajeva: „Sloboda je teška, a ropstvo je lako“. Povodom ove maksime Berđajeva, Lompar zaključuje: „I zaista: ako se čovjek prepusti talasima opšteg mišljenja, ako usvoji javne naloge vlasti, kao i naloge novca i medija, onda on nema nikakvih teškoća za shvatanje svega oko sebe. Jer, svi isto misle, dakle niko ništa ne misli, pa ni on. A ako tu lakoću misli prevede u svoje ponašanje, u odluke koje donosi, onda je to osvojena lakoća roba. Neće prepoznati ni udes koji ga bude zadesio...“

Koliko je „ropstvo lako a sloboda teška“ svjedočimo u Crnoj Gori danas. Ovdje čovjek u zavidnoj većini vjeruje da mu je mišljenje neko propisao. Ponaša se po oktroisanoj matrici. Da li to čini zbog statusnih i materijalnih privilegija, iz mržnje prema nekome i nečemu, ili zato što ne želi da talasa „misaonu“ baruštinu i krokodile u njoj, nije od važnosti. Tužno je i tragično što je autonomno mišljenje poginulo, a u „laboratoriji“ skicirani projekat postao obrazac „misaonog“ ponašanja.

Donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti (zakona o bezakonju), te brutalni, nacistički polom Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori (taj polom iz dana u dan postaje sve intenzivniji), izbacilo je na površinu mnogo lica iz „ropske slobode“. Uz Mila Đ., ktitora svih crnogorski zala, te predsjednika Vlade i ministara, zakon o bezakonju uobličili su poslanici u parlamentu. Teško je bilo gledati i slušati doktora pravnih i doktora istorijskih nauka kako, u ulozi parlamentaraca, pucaju očevidnim činjenicama pravo u potiljak. Vođeni srbomržnjom i antipravoslavljem, ovi učenjaci su, iz pozicije roba a ne slobodnog bića, neoborive činjenice ukalupili u svoje programirano mišljenje. No, kako su činjenice ipak nepromjenjiva konstanta, one same sebe lako brane od mišljenja. O činjenicama se može imati „umjetnički dojam“. Mogu se, dakle, dopadati ili ne. I tu se priča o njima završava. Ne pomaže ni „teška sloboda, ni lako ropstvo“. Ni bilo kakvo, ni bilo čije mišljenje. Činjenice su stamene i nepromjenjive!

---