-Piše: Milan Mišić

Metafora iz naslova ovog puta se ne odnosi na naše krajeve, premda bi, kao što znamo, opet bila aktuelna. Riječ je o onome što se u poslednjih nekoliko dana zbiva u Americi, gdje se protesti, praćeni paljevinama, pljačkama i sukobima demonstranata s policijom, šire kao šumski požar.

Tamo je nedavno pređena simbolična brojka od 100.000 žrtava pandemije – svjetski rekord – u okolnostima kada vlasti – predsjednik i guverneri 50 saveznih država – ukidaju restrikcije koje su uvedene da bi se spriječilo širenje zaraze.

Na normalizaciji se insistira prvenstveno zbog ekonomije, koju je pohod Kovida-19 dramatično urušio. Na biroima rada u ovom momentu je već 40 miliona onih koji su ostali bez posla, mnogi biznisi koji su silom prilika morali da budu zatvoreni neće biti reaktivirani, a računi za minuse na platnim karticama, rate kredita za auto, kuću, školarinu, neumoljivo pristižu...

Varnica koja je dovela do eksplozije bio je događaj od prošlog ponedjeljka, kada je u Mineapolisu, najvećem gradu države Minesota, četvoročlana policijska patrola intervenisala na poziv iz jedne samoposluge da je jedan Afroamerikanac pokušao da plati falsifikovanom novčanicom od 20 dolara. On je na licu mjesta uhapšen i na ruke su mu stavljene lisice.

Ono što je potom uslijedilo snimljeno je mobilnim telefonom jednog prolaznika: uhapšeni se otimao, pa ga je jedan član interventne patrole oborio na zemlju i svojim koljenom mu pritisnuo vrat. Nije ga pustio ni kad je počeo da zapomaže kako ne može da diše. Mučna scena trajala je gotovo devet minuta, na snimku se vidjelo da su neki prolaznici upozoravali policajca da će se oboreni čovjek ugušiti – što se već poslije pet ili šest minuta i dogodilo.

Ovo je bio još jedan primjer policijske brutalnosti koja u Americi nije rijetka – i uglavnom nije sankcionisana. Ali smrt Džordža Flojda (46) bila je ona poslovična kap koja je u atmosferi strahova, nervoze i egzistencijalne ugroženosti izazvanih najvećom zdravstvenom krizom novijeg doba, prelila čašu. Protesti su izbili u utorak uveče, u početku mirni, da bi kada su na ulice izašle i specijalne policijske jedinice (a kasnije i nacionalna garda) postali nasilni.

Ulje na vatru dosuo je i predsjednik Tramp koji je, svojim omiljenim sredstvom komuniciranja sa javnošću, društvenom mrežom Tviter, učesnike protesta nazvao vandalima i zaprijetio da „kad počne pljačka, počinje i pucanje”.

Nisu bili od pomoći ni pozivi guvernera Minesote na smirivanje, niti njegove riječi da „crna boja kože nije smrtna presuda”. U današnjoj Americi to isuviše često jeste: prije nesrećnog Flojda, policajci bijelci prilikom svojih intervencija ove godine su ubili još četvoro crnih sugrađana.

Rasizam i desničarsko nasilje u Americi su u usponu od kako je njen lider postao Donald Tramp: pospješeni su njegovom podrškom ukorijenjenoj predrasudi da su Sjedinjene Američke Države prvenstveno zemlja bijelaca, dok je njegov odnos prema „obojenima” možda najočigledniji na njegovom nipodaštavanju dosad jedinog crnog predsjednika, njegovog prethodnika Baraka Obame.

Zahuktavanje protesta je već prevazišlo početni povod, što znači da, poslije danka u broju podleglih, Americi predstoji suočavanje sa svim posledicama svojih zdravstvenih, ekonomskih i socijalnih realnosti.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---