-Piše: Vuk Vuković

Zločin zahtijeva cjelokupnu ličnost, što, uostalom, možemo dokučiti čitajući Markiz de Sada, apsolutnog pisca, u čijim tekstovima govori tijelo i smrt, tanatosemiološkim zahvatom obraćeno sebi, urezom i ožiljkom, rašivkom, izvrćući postavku mjesečastoj putenosti koja, naprosto, tjera da bude kažnjena, provučena kroz lavirinte naslade, ne bi li najzad osjetila – ekonomiju slatke boli, kad svaki drhtaj kroz sebe propušta beskraj umršenih nadražaja, od izluđujuće napetosti do razmlačene ravnodušnosti.

„Nametnute su nam želje koje nas more“ (Alan Sušon). Tim prije, ideologija spektakla prividno nudi idealno rješenje u – globalizaciji uživanja. Ne, uživanje može doživjeti vrhunac sam kao strogo pojedinačno, u svijetu svetog prekoračenja, prestupa, kome slijedi traženo izopštenje. (Nikad ne uživamo u onome što proklamuje politička većina; zajednica je razgrađivanje i racionalizacija sna.)

Bez utamničenja u ćeliji 6, De Sad nikad ne bi dodirnuo ponore naslade, u kojima je gospodar instrument onom kojeg u kontraprenosu označava. Danas, u postžanrovskom vremenu, uživanje je dužnost. Tako se ono ubija, jer više su nego jasna i svedena upustva za upotrebu užitka.

Naročito je seks pretrpio cenzuru u razrađenoj mašineriji pornografije, koja je stvar rasvjete i scenarija, jedna serija podijeljena u nekoliko epizoda, u kojima je režim silovanog seksa striktno podijeljen u nekoliko zasebnih kadrova.

Novi totalitarizam bez ostatka poručuje: uživaj slobodno, pa i prekomjerno, jer u tome se naznačavaju neoborive granice.

Šta i kako stoji sa odlaganjem želje (sa željom upućenom na želju)? Šta je sa snom koji je već ispunjenje želje, ostvarenje latentnih, dnevnih misli u provaljenoj noći bez zakona?

Apsolutno materijalizovan, užitak je izgubio sve od imaginarnog beskraja... I kad prekorači i zagazi u nedozvoljeno, užitak se javlja kao odbljesak krivice, kao kompleks impotentne želje jedne kastrirane subjektivnosti.

– Ne može postojati jedinstven model željenja, budući da je želja sjenka žaljenja nad samom sobom. Želja vrši nasilje nad ničim, nedostatkom, neosmišljenim, i u toj igri intenzivne nadgradnje, nosilac želje je drugo ime za trpnju.

Zakon i užitak: duel iz koga se više ne uspostavlja simboličko. Jonesko dramatizuje scenu kralja na samrti (ona simbolički jeste – potonja smrt) i ističe megalomansku želju da ova smrt bude – neizbrojiva, kako bi sa sobom povukla milijarde svjetova. Tako da, život postaje autentičan samo u anonimnosti smrti!

„Arheologija smrti I, II“, Luj-Vansen Toma, dopire i do – leša koji gubi svaki status, ali zadržava određena prava. Tijelo, skladište sveg što ga iscrpljuje i dehidrira do smrti, ostaje materijal za upis samodestruktivne realizacije; padom u prolazno, ono primorava sebe na krajnje, bolno, granično i opsesivno. U igri sa zamkama latentnog, potisnuto je potonji resurs iz koga valja cicijaški crpiti. Tijelo kao opis u koji se ugradilo sve od vaskrsenja u sunovrat. Jer, ideje nisu nebeske, nego neurastenične, orgazam vizije koji presijeca stanje.

---