-Piše: Jovo Pejović

To što su jedan broj mladih DPS jurišnika gurnuli na čelo borbe za odbranu diktatorskog režima može po njih biti teško, dozlaboga teško. Jer, kada si mlad i kada moraš „da izgoriš“, u samom startu svog političkog života činiš i sebi i drugima veliko zlo. Kada se jednoga dana ti mladi ljudi budu spustili na zemlju, samo prizemljivanje im neće biti lagano. Naprotiv, biće veoma bolno. Suočiće se s traumama kojih se nikad neće osloboditi. Od samih vlastodržaca žalosniji su jedino oni koji ih brane i za njih sakupljaju glasove obično na nepošten način, ucjenama, kupovinom ili pritiscima. To sve rade zbog očuvanja stečenih privilegija, lišeni svih osobina koje ljude čine ljudima. Pristali su da budu klasično roblje u rukama gospodara njihovih sudbina.

Kako se režimlije nalaze u sve većim problemima, oni posežu za jednim brojem istrošenih, odavno prepoznatih malih ljudi, uvijek spremnih da izvrću činjenice i promovišu laž kako bi sačuvali privilegije koje nezasluženo uživaju. Kada jednoga dana ovi iz vrha vlasti puknu, a samo je pitanje dana kada će pući, od svih tih desetina hiljada vatrenih DPS-ovaca više niko ni pod prijetnjom neće priznavati da je ikada u životu bio član ili da je imao bilo kakve veze sa tom partijom. I tu neće biti kraj jer će svi oni pohitati da pređu u neku novu partiju koja će biti na vlasti. Ulizništvo, tih nazovi ljudi, prema jačem i prema svakoj vlasti, sastavni je dio njihovog rajetinsko podaničkog mentaliteta. To je nešto što se uobličavalo i kalilo vjekovima na ovim prostorima jer oni nijesu nikada osjetili život u istinskoj demokratiji i institucijama koje funkcionišu. Zato su navikli da im vlast i blizina vlasti po svaku cijenu budu prečica do uspjeha i cijelu svoju životnu filozofiju tome podređuju. Znam dosta poslanika DPS-a iz Podgorice čiji su roditelji bili pristalice opozicije. Neki su donosili zdravice da zajedno s nama proslavljaju važne datume. Neki pod pritiskom režima i svoje djece nevoljno izlazili iz opozicije da im ne bi bili smetnja u političkom napredovanju. Neki i nijesu mogli biti bolji od svojih predaka, zato su takvi kakvi jesu. Najgore je od svega što su se ovi glasnogovornici čiji su roditelji bii opozicionari odrekli svojih očeva da bi došli do privilegija. A to je grijeh koji će jednoga dana nositi kao neprebolnu ranu. Jer kada vas vlast vrati čitav vijek unazad i kada se na važnim pozicijama nalazi polusvijet koji ima zadatak da razmišlja glavom svoga vođe, onda je put do slobode spor i mukotrpan.

Naiđu vremena u istoriji jedne zemlje kada ispliva na površinu sav talog ovoga svijeta, što i nije loše da bi narod konačno shvatio s kim ima posla. Velike zasluge za naše svekoliko otrežnjenje mogu imati litije SPC koje su u prvi plan izbacile mnogo velikih i malih heroja. Kada u stroju onih koji se hrabro i časno bore za svetinje stanu velikani koji su pronijeli slavu Crne Gore na častan i viteški način širom svijeta, i po kojima se Crna Gora prepoznaje – Novak Đoković, Nikola Mirotić, Nikola Vučević, Ivan Strugar, Miodrag Perunović, Nikola Jokić i mnogi drugi, onda sam siguran da će pobijediti istinska Njegoševa Crna Gora. Ovi veliki sportisti i ljudi treba da budu primjer svim ljudima u Crnoj Gori kako se na častan i viteški način postaje istinski ambasador svoje zemlje u svijetu, ali i da se poltronstvom i podaništvom režimu ne stiže daleko.

Litije su iznjedrile i brojne heroje širom Crne Gore, a jedan od njih, stameni i ponositi Crmničanin, osamdesetogodišlji Petar Đurnić na čelu svoje brojne porodice, šestor djece, 17 unučadi i pet praunuka brani svetinje. „Možeš li, Petre?”, pita ga neko iz mase. „Mogu. Kako da ne mogu? Puno mi je srce kad vidim ove mlade ljude kako dostojanstveno brane čast i obraz Crne Gore.“ Oduševio se kada je u nepreglednoj koloni naišao na svoje Crmničane i zamolio da naprave jednu fotografiju za uspomenu. Hrabrih, časnih i nadasve dobrih ljudi kao što je Petar ima širom Crne Gore. Daće Bog da i oni dočekaju bolju Crnu Goru o kojoj, sa svima nama, decenijama sanjaju.

---