-Piše: Vuk Vuković

Karantin ili specijalna soba, dobijena parcelisanjem stana, koji gotovo da se može porediti sa sondom, funkcioniše na solarnoj energiji, to je net kabina povezana sa ostatkom planete, odjednom, ostavljene da prepuštena sebi praznuje, u dezinfikovanoj i prije svega – neutralisanoj spoljašnosti, tako da ona, trenutno, pripada nevidljivom aparatu kontrole i životinjama, asocijalna, vraća se u prvobitno, primarno stanje divljačnosti.

– Kroz opustjele gradove svaki pojedinačni zvuk djeluje zastrašujuće, u slikama ravne svjetlosti i sjenki koje se ravnodušno smjenjuju.

Ne podjseća li Trg Svetog Marka u Veneciji na izlog provučen kroz fotoaparat Etjen Ažena? Rašrafljena lutka, nešto još manje od smrti, zauzima centralno mjesto pozom pred ogledalom oslonjenim na tešku draperiju. Ta mrtva priroda (sablast), jeste model: realnost je, uvijek već, u probi, testu, u procesu žrtve. Ona je, već i samim tim, prvenstveno naučna; rad eksperimenta čiji rezultat nikad nije pozitivan. Napredak u neizvjesnosti, tematizacija tame.

Psihoanaliza je zidanje u mraku, taj prigovor joj se često upućivao. Insistiranje na nesvjesnom, što je svojevrsno srozavanje ličnosti, degradacija i svođenje na neautentično. Pa, ipak, u tome ima ponajmanje od manevra kojim bi se slučaj htio opravdati; između ostalog, neophodno je raditi na rasterećenju, dati mjesta spontanom u odnosu na kondenzovani nagon i njegov put u samožrtvu. Tako da, položena u govor, Psihoanaliza bi trebalo da preraste u – umjetnost izvlačenja iz konačnog.

Karantin kao paralelni prostor virtuelnog, mnoštvenog, raslojenog... Socijalno se smješta na sasvim drugi horizont, gdje hajdegerijansko prisustvovanje nema šta da traži, nije, dakle, neophodno.

Presrećemo se na mreži, ne više kao subjekti nego kao signali! Ujedno se mjesto ulivanja i velikog otpuštanja: informacija, kao i dokrajčenih događaja. (Recimo ovako: subjekt je već sad arhivar arhaičnog, onog što se magli u najbližoj ali sasvim pregaženoj prošlosti, čiji se kontakt momentalno prekida. Sadašnjost je ostrvo, osamljeno i izolovano, skamenjeno, koje traje tačno onoliko koliko je potrebno da druga vijest sve u sebi apsorbuje i izbljune natrag, u ništa. Ta igra je sve založila u maksimalno ubrzanje, od kojeg najviše zavisi kapitalizam, ta vrtoglava cirkulacija čija neizvjesnost svim upravlja; zar nije sve to, naposletku, apstraktno, apriorno osuđeno na propast, međutim, trenutak koji leži u središtu svega, budući eruptivan, magnetiše tako da mu se ništa ne može oduprijeti, ponajmanje život koji nema ništa osim smrt).

Svijet u sobi, novi nivo globalizacije. O sebi u sobi – jeste priča svijeta svedenog na sebe. Sve posmatramo sa digitalnog rastojanja, ili kao neuhvatljivi nomadi, ili zabarikadirani stanari. Jednog kvarta/karantina kojeg još jedino, u ovom vremenu posthumne budućnosti, obilaze epidemiolozi i vojska, službe prve pomoći i virolozi. Dok se unutar sve temelji na bežičnom kontaktu i otuđenju koje je stvar preventive. Društvenosti kao „socijalne distance“.

---