-Piše: mr Bojan Vukčević

Gotovo apokaliptične scene ovih mjeseci možemo vidjeti širom Crne Gore. Zaklinjanja da ćemo živote dati za odbranu grobalja i crkava, mitske kolone kroz sniježne namete Žabljaka i Durmitora, mokre ljude koji ne osjećaju kišu, bolest i umor od vjerskog zanosa, sa jedne, i fanatičnog pražnjenja polica velikih supermarketa, s druge strane. Prosto nevjerovatan kontrast u svega nekoliko dana.

I taman kad sam pomislio da je Hristos posredi nas ispade da i nije situacija toliko sjajna kad su duša i povjerenje u Gospoda u pitanju. I dok sam samo nekoliko dana ranije likovao zbog pobjede Dobra nad zlom i dok sam gledao neustrašive starine i izlomljene invalide kako ruku pod ruku prevaljuju razdaljine Hrista radi, tako isto danas svjedočim krajnje primitivnim neznabožačkim scenama gomilanja namirnica. Ljudi! Braćo! Čovječe! A zašto to radiš? Zašto gramzivo juriš u trgovinu i puniš zalihe do Sudnjega dana? Misliš li da će te makarone i neutralna pavlaka u neograničenim količinama u špajzu spasiti? Misliš li da si toliko jak da sve možeš držati pod kontrolom? Misliš li da će te spuštene roletne spasiti od vazduha, infekcija, virusa, pandemija, od svega što živi i kreće se pa i od smrti?

A onda šta ako čuješ da nešto škripi u tebi ili se nakašlješ? Šta onda ako i nehotice pomisliš ili kažeš „Bože pomozi”? Hoćeš li se onda sjetiti da i Bog postoji i da nisi toliko svemoćan? Hoćeš li imati obraza tad da mu se obratiš jer si ga sad zaboravio?

A Gospod ti je rekao 365 puta u Svetom pismu – NE BOJ SE! Za svaki dan po jednom NE BOJ SE! Ne boj se, čovječe, koji si stvoren po liku i podobiju Božijem, ni za svoje tijelo ni za svoju hranu, ni za svoju odjeću niti šta ćeš reći jer Gospod Bog otaca naših reče u Jevanđelju po Mateju: „Ko želi da sačuva život svoj, izgubiće ga, a ko izgubi život svoj mene radi, naći će ga”.

Da protumačimo i prevedemo ovu pouku na jezik današnje Crne Gore. Ovi drugi koji žele da sačuvaju život svoj zalihama hrane i spuštenim roletnama uz obavezno umotavanje u streč foliju ma koliko se trudili da spasu život svoj, to jest tijelo svoje, možda će ga i sačuvati ali će izgubiti mnogo važnije. Izgubiće dušu. Tijelo je prolazna, privremena košulja od praha zemnoga, a duša je ono blago koje gubimo jer se ne sjetismo i ne pouzdasmo u Hristosa. Jer On reče u istom Jevanđelju: „Zato vam kažem: ne brinite se za život svoj, šta ćete jesti, ili šta ćete piti; ni za tijelo svoje, u šta ćete se obući. Nije li život pretežniji od hrane, i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske kako ne siju, niti žnju, ni sabiraju u žitnice; pa Otac vaš nebeski hrani ih. Niste li vi mnogo pretežniji od njih?”

Oni prvi koji, pak, ne žaleći život svoj ustaju u odbranu Hristosa u stvari gube i posao u vojsci i posao u prosvjeti i neke pozicije manje ili veće, ali tijelo žrtvujući dobijaju život vječni. Dobijaju ono što im niko oduzeti ne može. S velikim zadovoljstvom oni sebe mogu pogledati u ogledalu ili se prekrstiti pred ikonom slavskom, pred mučenicima Georgijem i Dimitrijem koji takođe Hrista radi postradaše od imperatora ili zamoliti za pomoć prepodobne i stradalne zaštitnike svoje kojima živu kožu sa leđa ovozemaljski život odrije, a sve radi zadobijanja netruležnog Carstva nebeskoga.

I apostol i jevanđelist Jovan te riječi potvrdi u svom Jevanđelju citirajući Životodavca: „Starajte se ne za jelo koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za život vječan!”

Znam ko će prvi da se javi čitajući ove riječi. Oni koji će reći da duše nema pa se ne trebaju ni brinuti za ono što se ne vidi, jer ako se ne vidi onda ga i nema. Duše nema, kažu, ali često odu kod nekoga u duševnu bolnicu gdje ljude oboljele duše uglavnom liječe isti ovakvi koji ne vjeruju u dušu. I naravno, pacijent je trajno izgubljen jer džaba mu cukaš čekićem po hardveru kad je softver u kvaru. Isti takvi negatori postojanja duše ne negiraju vazduh da postoji iako ni njega ne vide. Dobro je što su makar sa Bogom načisto. Ne postoji dok ne zatreba.

NE BOJ SE, STADO MALO!

Preživjeli smo sankcije i prazne rafove i ranije pa što sad paničimo? Preživjesmo i sipanje goriva iz plastičnih boca pa čega se sada bojimo? Prođoše i NATO bombarderi preko nas pa se ne uplašismo, a sad krepasmo od gripa! Pa jesmo li mi potomci onih mojkovačkih ratnika i heroja sa Tare i Fundine? Jesmo li mi neustrašivi vuci ili obične makarondžije koje se i sjene svoje boje? Juče mi prijatelj ne pruži ruku da se muški za zdravlje pitamo. Ostadoh zatečen s rukom u vazduhu i pogledom na njegov prijateljski osmijeh. Kaže da je ovako sa distance najsigurnije. Nisam mogao preći preko toga pa mu se približih i dunuh u lice. Dako preživi do ujutru. Ali mi se nametnu pitanje gdje smo ovo mi? Čija je ovo podvala i šta se dešava? Je li nam život toliko sladak i lijep iako govorimo svakodnevno kako se teško i siromašno živi? Ili je Njegoš opet i opet u pravu kad kaže STRAH ŽIVOTU KALjA OBRAZ ČESTO!

NE BOJ SE!

I opet Gospod tješi nas ovom riječju koja nije samo puka i isprazna utjeha. To je obećanje da će nas spasti ako budemo imali vjere makar kao ono zrno gorušičino. To je i upozorenje od koga je strah za tijelo nastupilo. Pa, naravno, samo od đavola. Od tog istinskog i iskonskog čovjekovog neprijatelja koji nit' ore nit' kopa već duše ljudske lovi. BRAĆO! Bitka se bije punom žestinom, kako na Nebu, tako i na Zemlji. Vrijeme je poslednje nastupilo i vremena su poslednja došla kada će se vrijeme skratiti. I skratilo se. Dan prođe brzo, a godina proleti. Izmišljeni su zamajivači uma i izgubitelji duša u koje po vas dan buljimo, a ništa korisno za dušu ni tijelo ne uradimo. Đavo, taj Božiji i naš neprijatelj ima zadatak da nas ubijedi da ćemo propasti od virusa, od nemanja vojničke ili prosvjetne plate, od gladi ili od šetnje četvrtkom i nedjeljom. Ljudi su dopustili da se zarobe u golubarnike koje će otplaćivati do kraja svog života i dovijeka ostati robovi kreditima. Umjesto zemlju da kupuju i da žive slobodno na selu i tu grade svoju nezavisnost od bjelosvjetskih trendova i megamarketa. Taj neprijatelj naš će sad i da nas ubijedi da se ne smijemo ni na liturgijama okupljati jer se tamo svi pričešćujemo iz jednog putira i jedne kašike. A kad nas odvoji od Svete Čaše i majke Crkve, onda smo već lak plijen. Tad nastupa Ad na Zemlji, a ovo je jasan pokušaj.

Nemojmo, braćo, to dati! Nemojmo, ljudi, Hristosa i pouzdanje u Njega dati ni za šta. Bolje da umremo svi tjelesno za Njega, nego da živimo bez Njega. Poslušajmo sveštenike i episkope naše i batalimo se grabljenja i egoističnog ponašanja. Budimo djeca Svjetlosti i Nade pa makar živjeli i kao naši stari, u kršima i sa jednim obrokom oskudnim dnevno ali slobodni i u Boga zagledani kao Sv. Vasilije, i Sv. Petar, i Sv. Stefan Piperski, ili Sv. Simeon Dajbabski. Neka nam oni uzori budu kako se Život čuva i zadobija.