-Piše: Vojislav Bulatović

Nesreće i bolesti zbližavaju (i kad prostorno udaljavaju) ljude i bude u njima instinkt samoodržanja što je praćeno i jačanjem svijesti da smo svi jedan rod. Sve brige i aspiracije koje u svakodnevnom životu znače borbu za bolje pozicije u takvim okolnostima se zanemaruju ili ostavljaju („ako bog da”) za bolje vrijeme kako bi se koncentrisali na primarno egzistencijalno pitanje. Političari, koji, po definiciji, vole da se kao margarin miješaju u sve, takvo stanje mogu da iskoriste kao momenat „posvećenosti” životima stanovništva što im popravlja sliku dobrih domaćina i pastira naroda. Istovremeno, demokratija je višom silom u nekim domenima suspendovana, a sloboda svedena (ograničena) na „spoznatu nužnost”, kako je neki filozofi definišu.
Virus korona sada je već globalizovao svijet na način što se postavio prema njemu kao globalna prijetnja (što je priznato proglašavanjem pandemije). Neko vrijeme svijet je sa pažnjom (sa distance) pratio kako se razbuktava veliki „požar koronizacije” potajno gajeći nadu da će u tom „požaru” virus ipak biti savladan.
Od velike Maove „kulturne revolucije” u prošlom vijeku, koja je u „ostatku” svijeta doživljavana kao revolucionarna frenezija u očuvanju Maovog kulta, oči svijeta nisu više bile uprte prema Kini kao sada. Sada se vidi da je to s razlogom činjeno. Svijet sve više uviđa da je Kina učinila sve da bi zaustavila globalnog osvajača: Džingis-Kana mikrosvijeta! Štaviše, sve se više nastoji imitirati kineska kultura odgovornosti i kolektivne solidarnosti pod cijenom zavođenja autoritarnog reda. Dok traje „koronizacija”, imaćemo „korona-režim” u pojedinim zemljama, a na globalnom nivou „korona-poredak”. Vjerovatno će se u tom intervalu svijet ohladiti od vrućih specijalnih operacija kao sajber dejstava, trgovinskih „ping-pong” mjera. Valjda će se i na našem prostoru ohladiti neke „usijane” grupacije čija im nacionalna „krvca grije prsa”. Mahanje crvenim ili trobojnim barjacima neće nam pomoći. Diktator korona, gle čuda, prinudio nas je (iako još nije ispoljio svoju paklenu moć) da naš pažljivo izgrađeni i kreirani životni režim i poredak maksimalno individualiziramo, socijalne distance povećamo do izolacije, gdje je moguće, da se kolektivno branimo sa raspršenih položaja, da zaustavimo radosti i čari okupljanja, da vojske igrača sa loptama i njihove navijače pošaljemo na prinudni odmor, da vrtići i škole zavedu tišinu... Virus nam demonstrira scenario krhkosti našeg masovnog gradskog života, scenario kolapsa njegove organizacije (nešto smo slično imali devedesetih godina prošlog vijeka) i otrežnjenja od opijenosti varljivom moći. Gotovo da nam se ruga koliko smo obnevidjeli u svom uzletu (kao onaj antički Ikarus). Velike sile, vojne i ekonomske, moraće da se trgnu i opomenu da nije rješenje progresa u „svemirskim snagama”, digitalnim razornim mrežama, krstarećim raketama i u generalskim strategijama da kontrolišu planetu. (Hic Rodous, hic salta! Ovdje je Rodos, ovdje skoči!). Pod prijetnjom globalnom smrću korona prisiljava zavađene da se smire, malo prikoče i pomisle na svoj kraj, jer im novac i bogatstvo neće pomoći. Političari su prisiljeni da priznaju da im njihova izvježbana frazeologija i demagogija ne pomažu kad im je sistem stavljen pod kontrolu podmukle moći pa izjavljuju po prvi put da postupaju kako im struka (medicinska) kaže.
Hvala Bogu da se bar sada na struku oslanjaju! Kad smo mi u Crnoj Gori u pitanju, retorika o ugroženosti države treba da ostane na snazi, ali s naglaskom na život i zdravlje ovog malobrojnog naroda koji se i bez ovog virusa osipa, klanovski istrebljuje, iseljava i bježi. Cijena života je jako pala. Klanovski rat nam je nanio više zla nego što će ovaj virus, vjerovatno, učiniti. Imajmo u vidu da ovoj pošasti nemamo organizovan otpor kao u slučaju korone. Po tom pitanju nemamo onu instinktivnu solidarnost, jer je u pitanju kolektivna nesreća ovog posvađanog i dezorijentisanog naroda. „Boko naša mila, nevjesto Jadrana!” pjevao je nekada pjesnik. Nažalost, pod velom te nevjeste danas se ugnijezdilo veliko zlo koje se umrežilo po našoj državi.
Umjesto da dramatično apelujemo da se uklone „opasne” i „vandalske” kreacije po zidovima – trobojke, trebamo da se zabrinemo koliko majki oplakuje u tišini svoje ubijene sinove (i njihovo – naše nerođeno potomstvo!) i koliko nam je razoren duh jedinstva kad nesrećni i izluđeni osvetnici ubijaju očeve naočigled djece i porodice! A tek koliko ih trune po zatvorima i živi život progonjene zvjerke po inostranstvu?! „Zlo se trpi od straha gorega”! (Njegoš). Još je teže ako na nivou mikrosocijalnog funkcionišemo kao neki izolovani, egoistični MI i DRUGI.
Predstavnici Vlade i predstavnici medicinske struke saopštili su svoje odluke, apele i preporuke u vezi sprovođenja mjera prevencije i zaštite. Čula su se i upozorenja da ne smijemo dozvoliti virusu da nas „osvoji”, jer u tom slučaju nećemo imati medicinskih sredstava (resursa) za intervencije većih razmjera. Građani su uskraćeni za odgovor da li su obezbijeđena posebna sredstva za jednu ovakvu opasnost koja se očekivala duže vrijeme? Privatni računi nisu svetinja kada je opšta opasnost među nama!

---