-Piše: Krsto J. Pejović

Smišljeno potiranje dostojanstva čovjekove duše nameće potrebu i obavezu da se kaže da je narod Crne Gore pisao slavne stranice svoje istorije, prvenstveno poštenjem, svjestan srpske duhovnosti i crnogorske državnosti. Nije htio da prizna ništa što nije uzvišeno, jer je poštovao svoje dostojanstvo, svjesan da se čast samo jednom može izgubiti. Inače, kod naroda Crne Gore se demokratija primala onako kako se prihvatala. Ne potire se u ovom vremenu samo dostojanstvo, već, donekle, i kultura, istorija, vjera, moral, običaji i tradicija. Neki mediji, bez imalo prostora za stvarnu polemiku o bilo kom pitanju, svoja viđenja svode isključivo na proizvoljne tvrdnje. Stiče se utisak kao da je riječ o suđenju drugima, i to bez odgovornosti za svoje javno izrečene stavove ili komentare. Pomoću određenih konstrukcija diskvalifikuju se pojedini značajni stvaraoci iz kulturne baštine Crne Gore, kako književnici, tako i istoričari, i to se često čini bez ikakve argumentacije. U tim naletima Njegoš, ipak, nekako opstaje, posebno njegova „Luča Mikrokozma” – nebeska mehanika. „Pribavljeni i naručeni stručnjaci“ pojavljuju se sa istrgnutim citatima, pa ne čudi što su njihova kazivanja i priče bez argumentacije. I to se sve čini i dešava bez društvene kontrole, bez reagovanja akademske inteligencije. Ničeg tu nema što je interesantno za nauku, niti što nudi otkriće i za neku sporednu naučnu disciplinu. To nekome može da djeluje kao „hrabro“, ali je nažalost neistinito. Sve je to neka priča i kvaziteorija od „prekjuče“, bez ozbiljnog razmatranja. Sve to ne čudi, jer su iz lektire nestali veliki stvaraoci i umovi, i to je nažalost ocjena faktičkog stanja o poremećaju vrednosnog sistema. U vrednosnom suđenju značajna imena se nalaze na pogrešnom terenu, ili su na marginama. Zbog toga, ćutanje nije za respektovanje. Kulturni stvaraoci i njihova djela ipak ne gube na značaju, jer do iole normalne ličnosti ne dosežu nedokazane tvrdnje i neodgovorna pisanja s netačnim citatima. Naručeni autori žele preoblikovati svijest, radi neke „nove“ istorije, identiteta, vjere i duha pretežnog dijela pravoslavnog naroda Crne Gore, koji sebe smatra svetosavcima. Te „vremenske“ i „bezvremenske“ priče, kao čiste besmislice, ne mogu izmjestiti iz biti Crne Gore Njegoša, niti dinastiju Petrović, kojima je mentalna higijena bila čista. Očito, ponašanje „naručenih pojedinaca“ nije adekvatno dinamici viševjekovne Crne Gore i njene Mitropolije kao živog organizma Srpske pravoslavne crkve. Za istinu nije potrebna nikakva norma. Ona se brani dostojanstvom, riječju i čašću. Zbog svega toga, može se reči da je za pojedince kultura govora nepoznanica. Novoizgovorene riječi nemaju ni komponentu besjedništva i sve to što se čuje prilično je loša dikcija i loša misaona preokupacija. Kao da je sve podvrgnuto jedino evropskom duhu i evropskim integracijama. Kajanja nema nigdje, a sramote je sve više. Radosti, zadovoljstva i pomoći je sve manje, kao i iskrene priče s ljudima. Posebno, razumije se, čovjek iz stare Crne Gore ne može okrenuti leđa lovćenskom podnebesju, zgusnutoj istoriji svetorodne loze Petrovića. Poruke ranijih generacija i iskustva prošlih vremena čine sve da identitet, vjera, istorija i tradicija ne budu izgubljeni i preoblikovani. I zato nema dileme: prošlost je kod svih naroda prisutna u današnjosti. Od toga nije izuzeta nijedna država, dakle, nikakva vremena ne mogu progutati istoriju, kulturu i tradiciju Crne Gore, kao ni Mitropoliju crnogorsko- primorsku, njen duh koji čini srpsku duhovnost. Svaka dobra misao, koja dolazi u čovjekov um je od Boga i tu nema dileme. Neophodno je sve više smirenja i istine u ovim nemirnim vremenima, jer smirenje i istina pomažu čovjeku da privuče ljubav za istinom koja će nas odbraniti od preoblikovanja svih vrijednosti koje su činile i čine Crnu Goru prepoznatljivom, jer je to bilo i ostalo njeno najveće bogatstvo. Bilo bi to naše pričešće. Neophodno je da se uzdržimo od svakog krivotvorenja istorije, kulture, tradicije, vjere, crkve, morala i običaja. Jedino tako se zbližavamo i održavamo. U protivnom, biće nas sve više u rasejanju. Duhovni prostor pretežno pravoslavnog svijeta Crne Gore je Mitropolija crnogorsko- primorska. Bježanje od sopstvenih korijena nije dobro. Tačno je da svaki narod mora biti spreman na izazove i da nam nema „bijelog dana, bez bijelog svijeta“, ali nije naodmet podsjetiti se riječi akademika dr Vlada Strugara da „razum i sloga jesu plodnost za etičku visinu čovjekovu“. Osjećaj za mjeru kod pojedinih medija ne postoji. Previše je onih koji treba da znaju šta treba da govore. Veliki post je prilika za pokajanje i time vraćanje pravim vrijednostima koje vode uspjehu. Seneka bi rekao: „Češće koristiti uši nego jezik“, a Šopenhauer bi dodao: „Uzdržite se od kritikovanja, čak i u dobroj namjeri, jer je ljude lako raniti“. Valjda nije potonuo prostor za osnovanu kritiku i nespornu istinu.

---