- Piše: Filip Lubarda

Književnik Milorad Popović, gostujući na Hrvatskoj nacionalnoj televiziji, uporedio je antisemitski, antihrišćanski, rasistički, neonacistički pokret Kju Kluks Klan, poznat po akronimu KKK s litijama u Crnoj Gori. Kazao je da su litije sada „neki hibrid Islamske revolucije i KKK”. Pošto ideološki građanske litije i djelovanje KKK nemaju nikakvu sličnost, gospodin Popović ju je pokušao pronaći „vješto” skrećući pažnju na svijeće koje nose učesnici litija, vjerovatno misleći na estetsku ikonografiju litija, pokazujući tako raskošnost svoje rječitosti.

„To je velika masa ljudi koja nosi svijeće. Ispred ide neko auto sa nekim

megafonom i pjeva neki ženski glas: „Ne damo svetinje”. To je zaista danas, u Evropi, u 21. vijeku, nešto nepojmljivo", kazao je književnik.

Mirna pravoslavna litija s ikonama i svijećama u rukama, na kojoj učestvuje mnoštvo djece, podsjetila ga je na KKK, čiji su članovi između ostalog poznati i po ritualnom paljenju velikih krstova, pretežno radi izazivanja osjećaja užasa kod eventualnih posmatrača, što Popović naravno nije pominjao. Šta li je „pisac” htio da kaže?

Jedna od prvih stvari koja čovjeku padne na pamet kada pomisli na KKK jesu ti

bijeli čaršafi i i špicaste kapuljače koji prekrivaju lice i tijelo njihovih poklonika.

Kažem bijeli čaršafi jer ne znam naziv za pomenutu uniformu, a ukoliko gospodin

književnik zna, neka me ispravi. Ne znam pod koju psihijatrijsku šifru se može svrstati ideja da su ova dva pokreta slična.

Ono što je specifično za građanske litije u Crnoj Gori je da njihovi učesnici ponosno pokazuju svoje lice i svoj obraz, izvodeći na ulicu prilično ogoljenu cijelu porodicu što je, za razliku od KKK, vidna demonstracija odsustva straha i njegovog emitovanja.

Dakle, na litijama se pokazuje obraz (lice), a ne obrazina (maska).

Gospodin književnik je samo prije nekoliko sedmica preko javnog servisa pozvao vlast i policiju da se malo otvorenije suprotstave ovom događanju, i iste večeri pozvao je na organizovanje nekakvih kontralitija, da se pokažu nečiji zubi, radi prepada naroda koji učestvuje u tim mirnim i prije svega porodičnim okupljanjima. To što je govorio bili su skoro otvoreni pozivi na nasilje

Znamo, ubrzo nakon njegovog gostovanja i sam predsjednik, u sada već kultnoj emisiji „Kod drugarice Nikčević”, uradio je istu stvar, tražeći od svih državnih mehanizama da krajnje nelegalno djeluju u pravcu izazivanja nasilja. Tu sumanutu ideju našeg vladara su srećom osujetile strane ambasade.

S kontralitijama se pokušalo. Dogovor je bio da se nekog četvrtka okupe na Cetinju. Ipak se nije odazvao dovoljan broj ljudi, pa su odustali uz mlakasto obrazloženje da je policija zabranila skup. Prava istina je da ne postoji dovoljan broj građana koji bi imenom, licem i obrazom izašao pred svoje komšije, prijatelje, kumove, braću, i otvoreno im pokazali neslaganje.

Sasvim je izvjesno da je gospodin književnik bio samo idejni tvorac kontralitija u pokušaju. Izglada da nije učestvovao u organizaciji, jer da se on bavio i time, uz autobuski prevoz iz svih opština, trideset eura za gorivo, potpuno nove, još na tintu mirišuće zastave i brošure sa novim nacionalnim pjesmama, ne bi zaboravili ni bijele kapuljače i čaršafe.

U tom slučaju bi možda ona armija iza tastatura, koja dejstvuje pod raznim imenima, na raznovrsnim mrežama, kao opozit litijama, navukla kapuljače i čaršafe i napravili bi nekakav skup od čije brojnosti se ne bi stidjeli, jer je za stid potreban neskriven obraz, golo lice, ličnost, a ne ličina (maska).

Ko god, i najmanje medijski pismen, zbog lične informisanosti odluči da upozna

profile „antilitijaša”, uz samo nekoliko klikova zateći će se u skučenom,

klaustrofobičnom prostoru nekog čudnog hrvatsko-crnogorskog nacionalizma.

Iz tog razloga mislim da bi te kapuljače ovi sajber-ratnici rado navukli na glave.

A Popović, pragmatičan kakav jeste, obratio bi pažnju na još jednu stvar: Rizikujući da ih zbog bijelih čaršafa, ne dala Djeva Marija i Sv. Alojzije, nazovu bjelašima, on bi dakako spremio za sve pristalice zelene čaršafe, a pošto mu svijeće izgledaju pomalo passe vjerovatno bi nosili baklje.

U službi domaćina bi se našao, a ko drugi nego britki Darko Šuković. Muzički gosti iz Lipe cucke se ne bi pojavili na skupu nego bi revnosni domaćin imao spremnu zamjenu, ali iz lipe naše, u vidu muzičko - ratnih veterana kud „Tompson”. Kakav bi to veličanstven skup bio!

Izgleda da ni Đukanović ni Popović ne poznaju Crnogorce dovoljno i, postaje prilično ponižavajuće gledati iz ugla građanina kako kaljaju kakav - takav ugled države u susjednim zemljama.

Bijeli čaršafi i kapuljače se svakako koriste i u vladajućoj stranci, ali za razliku od

KKK, čiji su članovi na svojim kapuljačama imali proreze za oči i slobodu da gledaju

vlastitim očima, u DPS-u su rigidniji. Čaršafi najsnažnije stranke u Crnoj Gori imaju dva proreza: jedan za usta, da ih predsjednik stranke hrani po zasluzi, i drugi za desno uvo na koje ga slušaju. Dizajner ovih čaršafa je bio, iznenadićete se, Ranko Krivokapić, glavom i bradom. Njemu se usled uzbudljivih političkih previranja, u jednom momentu prorez na jednom oku pocijepao. Maska mu je progledala.

Međutim, osjetljiv kakav jeste, nije mogao da gleda surov svijet u kome živimo, pa

je nedavno, uz veliko pokajanje, taj prorez sam ponovo zašio.

Interesantno je i to da je sa unutrašnje strane ušiven kaleidoskop sa prikazima javnih nastupa dragog nam predsjednika, tako da svako može detaljno da nauči kako pokrete i gestikulaciju tako i samu retoriku potrebnu za opstanak u stranci. Kakav spektakl za članstvo! Uputstvo za upotrebu čaršafa propisano za novinare i nezavisne intelektualce još je zanimljivije.

Kad situacija zahtijeva medijsko eksponiranje nekog konzervativnog intelektualca (uzmimo za primjer, ne bilo primijenjeno, baš Popovića), Đukanović u maniru

uloge Mime Karadžića u filmu „Ljepota poroka”, uzima čaršaf, nježno ga stavlja preko glave nezavisnog intelektualca, da bi potom, malo strože, čak podvikujući, objasnio svom partneru u djelu šta mu je činiti, šta se od njega očekuje.

Međutim, kad okolnosti iziskuju pojavljivanje slobodnijeg novinara, književnika, nekog postmodernistu, stvari izgledaju malo drugačije. Pošto je po prirodi mnogo liberalniji, 'oće da se gicne. Poprima bunt Mire Furlan s kraja filma. Sklon je ateizmu pa mu misionarska poza nije najprirodniji položaj. Radio je to, tu i tamo, sa nekim iz Evrope, a najčešće poznaje i taj strasni Hispano Roman. Kratko, jasno, on bi da skine čaršaf.

Međutim, strogi gospodar mu je, kao liberalnijem, dosad dozvoljavao samo da bira boju čaršafa, pa je jednom uzeo srebrnu, potom duginih boja, i napokon sad crvenu.

Sliku ovih odnosa predsjednika i nezavisnih intelektualaca upotpunjuje detalj Bebe Popovića i već pomenutog Šukovića koji su u službi lučonoša, držača svijeća, to jest baklji, dok predsjednik obrazlaže svoju politiku nezavisnoj sceni iza zatvorenih vrata.

Gledano iz ovog ugla, KKK izgleda kao dječija igra za crnogorsku političko -

književno - intelektualnu elitu. Nažalost, Đukanović je odavno stavio pogaču cijeloj Crnoj Gori na glavu. Samo je

pitanje vremena kad će zamahnuti da je kazni za neposlušnost.