-Piše: Milan Mišić

Ovo što nam se upravo događa nismo očekivali kada smo, ne tako davno, jedni drugima čestitali dolazak nove, srećne i berićetne 2020.

Danas, samo dva i po mjeseca kasnije, svi strepimo od novog virusa i od nove svjetske ne samo zdravstvene, nego i njom izazvane ekonomske krize.

Doletjela su nam dakle dva „crna labuda” – neočekivanih događaja koji izazivaju dramatične poremećaje.

Sa virusom korona prvo smo zbijali šale, sve dok nam vrag nije odnio šalu. Sada smo na ivici panike, ne znajući šta nam valja činiti: da li da slušamo državu u čije sposobnosti nemamo mnogo povjerenja, ili da se oslanjamo na sopstveni instinkt preživljavanja, što podrazumijeva preventivu sa bijelim lukom i rakijom, juriš u prodavnice i samohrabrenje da „ne može nam niko ništa” jer, eto, imamo posebne gene (i jači smo od sudbine).

U srijedu je proglašena pandemija, što znači da je zaraza postala globalna, da virus korona ne priznaje nacionalne granice i ignoriše socijalne razlike: stigao je i do najviših ešalona vlasti (zaražena je i supruga kanadskog premijera), ne štedeći ni holivudske zvijezde kao što su glumac Tom Henks i njegova supruga.

U isto vrijeme, sve teže je razlučiti da li konstantno medijsko bombardovanje kojim smo izloženi ima svrhu da nas smiri ili uspaniči, da li je epidemija masovna psihoza ili medicinska realnost.

Prognoza da će u dogledno vrijeme širenje virusa biti obuzdano je dobra vijest. Loša je da će povratak u normalnost biti sličan oporavku poslije nekog cunamija ili uragana.

Tek, naime, treba da se sagleda koliku štetu će izazvati zatvaranje granica, obustava avionskih letova, karantini koji obuhvataju i cijele nacije (Italija), prekidi školskih godina, otkazivanje turističkih aranžmana, poremećaji u lancima dobavljača i lomovi na berzama.

Po ranim računicama, to će koštati oko dvije hiljade milijardi (dolara ili eura, svejedno).

Izvjesno je da će pandemija da se zaustavi samo kad joj se pristupi sa svom ozbiljnošću koju zaslužuje. Borba protiv korone zato se pretvorila i u utakmicu političkih sistema, u kojoj se razgolićuju sve slabosti, nesposobnost i opasnosti lažljivog populizma.

U ovom nadmetanju zasad vodi Kina, demonstrirajući da njen jednopartijski sistem „posjeduje najveće upravljačke kapacitete u istoriji”, kako je to formulisao uvodnik u organu vladajuće Komunističke partije.

Najveća svjetska sila, Amerika, čiji predsjednik prezire stručnjake, reagovala je sa zakašnjenjem. U petak je proglasila vanredno stanje, zabranom letova iz zemalja EU nastoji da se ogradi, a u pripremi je paket ekonomskih podsticaja od 50 milijardi dolara. Očigledno je međutim da Tramp više vodi računa o političkim nego zdravstvenim aspektima svojih poteza. Njemu su i za koronu krivi mediji, demokrate i, naravno, Kina.

Na ispituje i EU, koja u ovoj krizi pokazuje sve svoje političke i administrativne slabosti u nastojanjima da formuliše jedinstveni pristup. Kancelarka Merkel je u tom kontekstu iznijela sumornu prognozu: da bi koronom moglo da bude zaraženo čak 70 odsto Njemaca.

Rusija, koju je virus donekle poštedio (do juče samo 45 zaraženih), opštu krizu dotle koristi za nadgornjavanje sa Saudijskom Arabijom (i Amerikom) oko cijena nafte, odbijajući da smanji proizvodnju kako bi se uravnotežile globalna ponuda i potražnja.

Svako se dakle uzda „u se i u svoje kljuse”, što miriše na kraj globalizacije – bar onakve kakvu znamo.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---