-Piše: Dejan Mirović

Sledećeg mjeseca navršava se 187 godina od rođenja Marka Miljanova Popovića. Ovaj neobičan čovjek, ratni komandant i pisac je rođen u Kučima. Briljantno predvodi na Fundini u avgustu 1876. vojsku koja zadaje smrtni udarac turskim snagama i donosi najvažniju pobjedu u ratu za nezavisnost Crne Gore.

Tačnije, gubici turske vojske na Fundini su bili veći nego na Vučijem dolu 1876, Grahovcu 1858. ili na Mišaru 1806.

Marko Miljanov je nakon okončanja oružanih sukoba, od strane stranih izvještača priznat kao najveći vojskovođa u ratu za nezavisnost 1876-1878. Na primjer, ratni izvještač Spiridon Gopčević piše da se Marko „ovjenčao u ovom ratu besmrtnim lovorikama. U samoj Crnoj Gori smatraju ga prvim junakom i najboljim vojskovođom”. Gopčević iznosi i da je Marko „najpopularniji čovjek Crne Gore”, i da ga znaju sve zemlje od Ohridskog jezera i od Jadrana do Dunava”.

Takođe, njemački naučnik Bernhard Švarc je pisao nakon okončanja rata da je Marko „najčeličniji” od svih Crnogoraca. Italijan Franćesko Kinigo piše o njemu kao o novom Garibaldiju. Međutim, to je bilo previše za Markove protivnike na crnogorskom dvoru. U tom kontekstu, slavista i dopisnik čeških novina za vrijeme rata 1876-1878. Jozef Holeček piše da su Marku priređena velika poniženja odmah poslije njegovih blistavih pobjeda 1876. godine.

Marko na kraju nije izdržao provokaciju upućenu od samog knjaza i poslije toga se vratio u Kuče. Faktički smijenjen, ponižen i nezasluženo oklevetan, on se suočio i sa ličnom tragedijom, gubitkom maloljetnog sina.

Sramno smjenjivanje najboljeg i najpopularnijeg vojvode u srpstvu, Crnoj Gori i Brdima, donijelo je i nešto dobro. Marko se (koji nije bio potpuno pismen do svoje 50 godine) u potpunosti poslije smjenjivanja opismenjuje i posvećuje literanom radu. Ta promjena je srpskoj književnosti donijela novog Marka Miljanova (još većeg ugleda u narodu i plemenu nego prije). Usamljenik sa Meduna je nakon pada u nemilost, pa do svoje smrti, napisao nekoliko knjiga od kojih je sigurno najpoznatija „Primjeri čojstva i junaštva”. Ta djela su izazvala u tadašnjoj intelektualnoj javnosti (čak i prozapadno orijentisanoj) veliku pažnju i bila su visoko cijenjena od najvećih intelektualnih autoriteta. Na primjer, najpoznatiji srpski kritičar, akademik Jovan Skerlić se iskreno divio Marku Miljanovu. Skerlić, koji je doktorirao u Francuskoj, priznaje da je Marko jedan od „najsvjetlijih pojava naše rase”. Skerlić je visoko cijenio „Primjere čojstva i junaštva” smatrajući je „rijetkom knjigom” iz koje izbija plemenitost. Hvalio je i to što Marko skromno i atipično za svoj kraj ne piše o sebi. Skerlić je smatrao da je Markov stil neobičan, prost, ali plemenit i kristalno jasan. Skerlić čak ističe da Marko piše o samosavlađivanju gnjeva poput Seneke.

Takođe, i poznati srpski pisac, pjesnik i akademik Veljko Petrović je pisao da je Marko pravi i jedini nastavljač djela Njegoša, i da se može svrstati u klasike srpske književnosti. Duh njegove knjige „Primjeri čojstva i junaštva” je moderan, ističe Veljko Petrović i upoređuje ga sa Servantesom. Mnogo godina kasnije i Milovan Đilas, kao pisac i disident priznat na Zapadu, piše o Miljanovu sa divljenjem. On se nije „polakomio ni na kakvo bogatstvo” i bio je „mimo drugih Crnogoraca ponosit,otvoren i nesebičan”.

Marko je u svojim šezdesetim godinama počeo da poboljeva od teške bolesti. Nezasluženo ponižen, on ipak nije htio da predvodi austrijski državni projekat protiv knjaza Nikole. Tačnije, Marko je odbio ponudu austrijske diplomatije da predvodi, kao vladar priznat od Beča, kvazidržavnu tvorevinu koja bi se formirala na granici Crne Gore i Albanije. On je poručio austrijskom izaslaniku da odbija sve počasti i privilegije, jer ne želi da služi Beču dok on gazi prava Srba u Bosni i Hercegovini. Ne treba posebno isticati, ništa slično ne postoji ni u naznakama kod aktuelnog predsjednika Crne Gore, ali i Srbije.

Pred samu svoju svoju smrt, Marko piše jednom kučkom komandiru. Poručuje mu da ga ne žali, jer je on svoju misiju ispunio, prenoseći narednim generacijama (svojim autoritetom i književnim djelom), ono što je vrijedno i zajedničko: „Ja mrem srećan pa iako ne doživjeh da čitam moje knjige, a ja ću u grob slušat', kako čitaju unuci mojijeh drugova”. Zatim Marko ističe: „Kao Kuč mrem prilično srećan, a kao Srbin nesrećan i nezadovoljan”.

Marko Miljanov je umro od raka kada je imao 68 godina. Sahranjen je bez vojnih počasti od strane onih kojima je donio najveću pobjedu i državu.